Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 11. siječnja

O sv. Palemonu, pustinjaku

DE S. PALÆMONE ANACHORETA

Rođendan za nebo opata Palemona bilježi na ovaj dan Martyrologium Romanum ovim riječima: „U Tebaidi sv. opata Palemona, učitelja sv. Pahomija.” Ponešto o njemu spominje pisac životopisa sv. Pahomija, koji niže pod br. 8 svjedoči da je ono što piše naučio od svetih Božjih ljudi koji su dugo vremena boravili zajedno s Pahomijem. Taj je životopis na latinski preveo Dionizije Mali početkom šestoga stoljeća, a pomno ga je u zbirci Vitæ Patrum izdao naš Rosweyde; mi smo ga nakon Rosweydeove smrti usporedili s nekoliko drugih rukopisa. Objavit ćemo ga 14. svibnja, a ovdje ćemo izvaditi samo ono što se odnosi na Palemona. Isti su životopis u drugom prijevodu izdali Lipomano i Surije; u njemu se posvuda umjesto Palemon naziva Palamon.

Natalem Palæmonis Abbatis consignat hoc die Martyrologium Romanum, hic verbis: In Thebaide S. Palæmonis Abbatis, magistri S. Pachomii. Quædam de eocommemorat scriptor vitæ S. Pachomii, qui infra num. 8, quæ scribit testatur se didicisse a sanctis hominibus Dei, qui simul cum Pachomio multo tempore erant morati. Eam vitam Latine vertit Dionysius Exiguus initio sexti seculi, accurate in vitis PP. edidit Rosweydus noster; nos post Rosweydi mortem cum aliis aliquot MSS. contulimus. Eam XIV Maii dabimus, hic illa solum excerpemus, quæ ad Palæmonem pertinent. Eadem vita a Lipomano et Surio edita est alio interprete; in ea passim pro Palæmone Palamon appellatur.

IZ POVIJESTI ŽIVOTA SV. PAHOMIJA. POGLAVLJE I.

EX HISTORIA VITÆ S. PACHOMII. CAPUT I.

Sv. Palemon posvećuje sv. Pahomija za monaha.

S. Palæmon monachum consecrat S. Pachomium.

Car Konstantin, postigavši pobožnošću i vjerom kojom je povjerovao u Krista,a pobjedu nad neprijateljima, zapovjedi da se novaci otpuste. Tako se Pahomije, dobivši željenu slobodu, odmah vrati u udaljenije krajeve Tebaide te, ušavši u crkvu koja je u selu zvanomb Henoboskij, smjesta postane katekumen i ubrzo zadobije milost životvorne kupelji; i iste noći u kojoj je bio posvećen u sveta otajstva vidje u snu kako je nešto poput rose sišlo s neba i ispunilo njegovu desnicuc i naraslo u gustoću meda; čuo je i glas koji mu reče: „Promotri, Pahomije, što se događa. Ovo je, naime, znak milosti koju ti je udijelio Krist.” Odavde, dakle, raspaljen božanskom ljubavlju i ranjen spasonosnom ranom od strelice ljubavi, sav se podložio božanskim stegama i uredbama.

Constantinus Imperator pietate ac fide, qua Christo credidit, a victoriam de hostibus consecutus, tirones jussit absolvi. Sic Pachomius optata sibi libertate concessa, protinus ad Thebaidis ulteriora regreditur: et ingressus ecclesiam, quæ est in vico, cui cognomen estb Chinoboscium, fit illico catechumenus, et post paullulum gratiam lavacri vitalis adipiscitur: et ipsa nocte, qua mysteriis sacris imbutus est, vidit in somnis veluti rorem cælitus allapsum suam replesse dexteram,c et in mellis crevisse pinguedinem: audivit quoque vocem dicentem sibi: Considera Pachomi quod geritur. Est enim hoc signum gratiæ quæ tibi a Christo collata est. Hinc itaque divino inflammatus affectu, et ex dilectionis jaculo salubri vulnere sauciatus, totum se disciplinis atque institutionibus divinis subjugavit.

2 Čuo je pak za nekoga anahoreta po imenu Palemon, koji je u skrovitosti pustinje služio Gospodinu; želeći s njime boraviti, odmah se zaputi k njemu te, kucajući na vrata njegove ćelije, moljaše za ulaz. Starac mu malo odškrinu ulaz i reče: „Što hoćeš? Ili koga tražiš?” Bio je, naime, stroga izgleda, jer je dugo vremena kao samotnik provodio život strogoga življenja. Odgovarajući pak, Pahomije reče: „Bog me poslao k tebi da postanem monah.” A starac reče: „Ne možeš ovdje postati monah; nije to, naime, mala stvar ako se čisto promotri življenje pravoga monaha; jer mnogi koji su ovamo davno dolazili, obuzeti dosadom, nisu očuvali krepost ustrajnosti.” A Pahomije reče: „Nisu u svih jednake naravi; stoga te molim da me se udostojiš primiti, pa ćeš s vremenom potpunije iskušati i moju volju i moju sposobnost.” A starac reče: „Već sam ti unaprijed rekao da ovdje nipošto ne možeš postati monah; pođi radije u drugi samostan, pa kad se ondje neko vrijeme budeš vježbao u uzdržljivosti, tada se vrati k meni i bez odgađanja ću te primiti.”

2 Audivit autem quemdam anachoretam, cui nomen erat Palæmon, intra eremi secreta Domino servientem: ad quem confestim cum eo cupiens habitare, perrexit, et pulsans ostium cellulæ ejus, precabatur ingressum. Cui senex aliquantulum patefaciens aditum, dixit: Quid vis? aut quem quæris? Erat enim severo adspectu, propter quod multo tempore solitarius vitam rigidæ conversationis exegerat. Respondens autem Pachomius, ait: Deus me misit ad te, ut monachus fiam. Cui senior: Non potes hic, inquit, monachus fieri: non enim parva res agitur, si veri monachi conversationi casta pensetur; nam plures huc dudum venientes, affecti tædio, perseverantiæ non tenuere virtutem. Et Pachomius: Non sunt, inquit, æquales omnium mores: ideirco precor, ut me digneris excipere: et processu temporis tam voluntatem meam, quam possibilitatem plenius approbabis. Et senior ait: Jam tibi præfatus sum, quod hic fieri monachus nullo modo possis: perge magis ad aliud monasterium; et cum tantisper ibidem continentiæ operam dederis, tunc ad me regredere, teque sine mora suscipiam.

3 „Ipak pripazi na ono što govorim. Ja ovdje, sine, živim vrlo skromno. Naime, odveć tegobnim i najstrožim načinom života sebe kažnjavam, ne služeći se nikakvom drugom hranom osim samo kruhom i solju; od ulja pak i vina posve se u potpunosti uzdržavam. Bdijem polovicu noći, a to vrijeme trošim ili u svečanoj molitvi ili u razmatranju božanskoga štiva; katkad također cijelu noć provedem budan.” Čuvši to, Pahomije se prestraši, kao što se dječaci običavaju bojati nazočnosti učitelja, ali okrijepljen milošću Gospodnjom odluči podnijeti sav taj napor i odgovori starcu: „Vjerujem u Gospodina Isusa Krista, koji će mi dati jakost i strpljivost da, potpomognut tvojim molitvama, postanem dostojan ustrajati u svetom življenju kroz sve tijekove svoga života.”

3 Verumtamen adverte quod dico. Ego hic, fili satis frugaliter vivo. Nam nimis ardua et durissima conversatione me castigo, nullius rei cibo utens, nisi tantum panis et salis; ab oleo autem et vino in totum prorsus abstineo. Vigilo dimidium noctis: quod spatium vel in oratione solemni, vel in meditatione divinæ lectionis insumo: interdum quoque totam noctem duco pervigilem. Hæc autem audiens Pachomius, expavit; ut solent pueri magistrorum vereri præsentiam: sed gratia Domini roboratus, omnem hunc laborem tolerare proposuit, senique respondit: Credo in Domino Jesu Christo, qui mihi fortitudinem patientiamque præstabit, ut dignus efficiar tuis adjutus precibus, in sancta conversatione per omnia vitæ meæ curricula permanere.

4 Tada sv. Palemon, motreći duhovnim očima Pahomijevu vjeru, napokon otvori ulaz te ga primi i posveti monaškim odijelom. Boravili su, dakle, zajedno, posvećujući se uzdržavanju i molitvama. Pleli su i kostrijeti te radili svojim rukama, prema blaženom Apostolu, ne samo radi vlastite okrepe ili odmora nego da bi imali odakle udijeliti onima koji trpe oskudicu. I u bdjenjima, kad su slavili noćne molitve, ako bi kad starac vidio da Pahomija svladava san, izveo bi ga van i zapovjedio mu da nosi pijesak s jednoga mjesta na drugo; i takvom vježbom olakšavao je njegov duh otežao od tereta sna, poučavajući ga i oblikujući da bude revan u molitvama, govoreći mu: „Trudi se, Pahomije, i bdij, da te kad (ne daj Bože) od ove sada započete nakane ne odvrati onaj koji kuša, pa da naš trud ne postane uzaludan.” Sve je to Pahomije poslušno i brižno prihvaćao te iz dana u dan rastući u napretku svete uzdržljivosti činio je časnoga starca veoma vedrim i radosnim, tako da je uvijek zahvaljivao Kristu za njegovo življenje.

4 Tunc S. Palæmon spiritualibus oculis intuens Pachomii fidem, tandem patefecit aditum: eumque suscipiens, habitu monachi consecravit. Morabantur ergo simul, abstinentiæ atque precibus operam dantes. Texebant quoque cilicia, et laborabant manibus suis, juxta beatum Apostolum, non tantum pro sua reflectione vel requie, sed ut haberent unde tribuerent necessitatem patientibus. In vigiliis etiam cum nocturnas orationes celebrarent, si quando senior vidisset somno Pachomium premi, educens eum foras, arenam portare præcipiebat de loco ad alterum locum: et tali exercitio mentem ejus gravatam somni pondere sublevabat, instituens ac formans eum, ut sollicitus esset in precibus, dicens ei: Labora Pachomi, et vigila, ne quando (quod absit) ab hoc nunc incepto proposito te amoveat is qui tentat, et inanis fiat labor noster. Quæ cuncta Pachomius obedienter ac sollicite suscipiens, ac de die in diem sanctæ continentiæ profectibus crescens, venerabilem senem nimis alacrem lætumque reddebat, ita ut Christo semper pro conversatione ejus gratias ageret.

a Pobijeđeni su Maksencije godine Kristove 312., sljedeće godine Galerije Maksimin, češće Licinije, koji je napokon u Solunu, jer je spremao prevrat, godine 325. pogubljen i time okončao građanske ratove. Ali Rosweyde u bilješkama uz njegov životopis pokazuje da je Pahomije vojevao u Maksencijevu, a ne u Licinijevu ratu.
b To je grad Tebaide χηνοβοσχία, u Panopolitskom nomu kod Ptolemeja, koji čini se ima ime po napasanju gusaka; naime χην' je guska, a βόσχειν pasem, i χηνοβοσχείον mjesto gdje se hrane guske. No Stjepan, prema Aleksandrovim spisima Ægyptiaca, poriče da postoji ikakav razlog za taj naziv, jer nitko ondje nije vidio da se pasu guske. Više se puta u Pahomijevu životopisu spominje samostan Henoboskijaca.

a Debellati Maxentius anno Christi 312, sequenti Galerius Maximinus, sæpius Licinius, qui tandem Thessalonicæ. quod novas res moliretur, anno 325 peremptus est, et finem dedit armorum civilium. Sed Maxentiano bello, non Liciniano, militasse Pachomium ostendit Rosweydus in Notat. ad ejus vitam.
b Urbs est Thebaidis χηνοβοσχία, in Panopolitenomo, apud Ptolomæum, quæ a pascendis anseribus habere nomen videtur; est enim χην' anser, et βόσχειν pasco, et χηνοβοσχείον, locus ubi aluntur anseres. Verum Stephanus, ex Alexandri Ægyptiacis, negat ullam extare illius appellationis causasam, cum nemo isthic pasci anseres viderit. Alio quoties in vita Pachomii mentio fit Chinobosciorum monasterii.

U prvotnoj Crkvi krštenici su kušali slatkoću meda i mlijeka. Tertulijan u djelu De corona militis, pogl. 3: „Odatle primljeni najprije kušamo sklad mlijeka i meda.” I u 1. knjizi djela Contra Marcionem, pogl. 14: „ni zajedništvo meda i mlijeka, kojim svoje hrani kao dojenčad.” Sv. Jeronim u djelu Adversus Luciferianos, pogl. 4, piše da se to po predaji obdržava u Crkvama radi označavanja djetinjstva. Tako isti svjedoči u 53. poglavlju Izaije da se u zapadnim Crkvama krštenicima običava davati mlijeko i vino radi označavanja nevinosti i mudrosti. Usporedi Rosweydeove bilješke uz životopis Pahomijev.

In primitiva Ecclesia baptizati mellis et lactis dulcedinem degustabant. Tertul. de corona militis, cap. 3. Inde suscepti lactis et mellis concordiam prægustamus. Et lib. 1, contra Marcionem, cap. 14, nec mellis et lactis societatem, qua suos infantat S. Hieronymus adversus Luciferianos cap. 4, id per traditionem in Ecclesiis observari scribit ad infantiæ significationem. Sic in Occidentis Ecclesiis lac et vinum præberi solere baptizatis idem testatur in cap. 53, Isaiæ ad significandum innocentiam et sapientiam. Consule Rosweydi Notas ad vitam Pachomii.

Proslava Uskrsa. Kažnjena oholost i neuzdržljivost jednoga monaha.

Pascha celebratum. Monachi arrogantia et incontinentia punita.

U to je vrijeme prispio presveti dan Uskrsa te starac reče Pahomiju: „Budući da je ovo opća svetkovina svih kršćana, pripravi i nama što dolikuje našemu običaju.” Tada on, spreman na poslušnost, ispuni što mu je bilo zapovjeđeno: mimo običaja, naime, uze malo ulja i pomiješa ga sa satrvenom solju.a Običavali su, naime, jesti lapsane, to jest divlje zelje, i druge biljke bez ulja. Kad je dakle pripravio, reče starcu: „Učinio sam što je tvoje očinstvo zapovjedilo.” A kad je nakon molitava bl. Palemon pristupio stolu i vidio pripravak ulja sa solju, tarući rukama čelo i obilno lijući suze reče: „Moj je Gospodin raspet, a ja da sada jedem ulje?” I kad ga je Pahomije molio da uzme makar malo od toga, nipošto nije pristao. Tada po običaju donesoše sol i kruh te zajedno sjedoše jesti. Starac ih, kao što je običavao, blagoslovi znakom Kristova križa te obojica uzeše hranu, ponizno zahvaljujući Gospodinu kako je i dolikovalo.

Per idem tempus sacratissimus dies Paschalis advenerat, et ait ad Pachomium senior: Quoniam cunctorum Christianorum universalis est ista festivitas, nobis quoque para, quæ usui nostro sunt congrua. Tunc ille promptus ad obtemperandum, id quod sibi præceptum est implevit: præter solitum namque parumper accipiens olei, cum salibus tritis admiscuit. a Lapsanas enim, id est agrestia olera, et herbas alias præter oleum consueverant edere. Cum ergo præparasset, ait ad senem: Feci quod tua paternitas imperavit. Cumque post orationes B. Palæmon accessisset ad mensam, vidissetque olei apparatum cum salibus, fricans manibus frontem, et ubertim fundens lacrymas ait: Dominus meus crucifixus est, et ego nunc oleum comedam? Cumque rogaret eum Pachomius, ut modicum quid ex eo sumeret, nullatenus acquievit. Tunc pro more sale et pane allato ad manducandum pariter consederunt. Quæ senex Crucis Christi signo, sicut consueverat, benedicens, cibum uterque sumpserunt, Domino gratias (ut par fuerat) humiliter exhibentes.

6 Jednoga pak dana, dok su Palemon i Pahomije zajedno bdijući sjedili uz vatru, naiđe neki brat i poželje ostati kod njih. Kad je bio primljen, usred razgovora (kako već biva) plane i reče: „Ako je tko od vas vjeran, neka stane na ovaj žar vatre i polagano te tiho izmoli Molitvu Gospodnju.” Bl. Palemon, shvativši da je zaveden nadutošću oholosti, opomenu ga govoreći: „Prestani, brate, s tom ludošću i ne govori više takvo što.” No on se na starčev ukor ne samo nije popravio nego, još više nadut uznositošću uma, drsko stade na vatru a da mu to nitko uopće nije zapovjedio; i moglo se vidjeti kako uz pomoć neprijatelja ljudskoga roda i po Božjem dopuštenju nimalo nije bio opečen dodirom vatre. Upravo to što je učinio nekažnjeno posluži povećanju njegove ludosti, prema onome što je pisano: „Opakima Gospodin šalje opake putove.” Kad se to tako dogodilo, sutradan taj isti brat rano polazeći, kao da im predbacuje, govoraše: „Gdje je vaša vjera?”

6 Una vero dierum, cumvigilantes simul Palæmon et Pachomius accederent ignem; quidam Frater superveniens, apud eos manere voluit. Qui cum susceptus esset, inter verba (ut fieri solet) erupit, et dixit: Si quis fidelis est ex vobis, stet super hos carbones ignis, et orationem Dominicam sensim lenteque pronuntiet. Quem B. Palæmon intelligens superbiæ tumore deceptum, commonuit, dicens: Desine Frater ab hac insania, nec tale quid ulterius loquaris. Qui correptione senis non solum non profecit in melius, sed plus elatione mentis inflatus, super ignem stare cœpit audacter, nullo sibi penitus imperante: eratue conspicere, quomodo cooperative inimico humani generis, et Domino permittente, nequaquam perustus fuerit ignis attactu. Hoc ipsum vero quod gessit impune, ad augmentum profecit ejus insaniæ, secundum quod scriptum est: Ad pravos pravas vias mittit Dominus. Hoc itaque cum fuisset factum, postera die idem Frater mature proficiscens, ac velut exprobrans eis, aiebat: Ubi est fides vestra?

7 Nedugo zatim đavao, videći da mu je on u svemu podložan i da ga lako može navesti na kakva god hoće nedjela, preobrazi se u lijepu ženu, urešenu sjajnim haljinama, i poče snažno lupati na vrata njegove ćelije. Kad je on otvorio, reče mu đavao pretvoren u žensko obličje: „Zaklinjem te, jer me vjerovnici odveć pritišću i bojim se da me ne snađu kakve pogibelji, primi me u svoju ćeliju jer ne mogu platiti dug, pa da ti, spašena po tebi, uzvratim zahvalnošću; Bog me, naime, uputio k tebi.” On, posve pomračen sljepoćom uma i nesposoban razlučiti tko je onaj koji mu takvo što govori, bijednik primi đavla na vlastitu propast. Tada neprijatelj naše naravi, videći da je sklon svakomu grijehu, ubaci u nj sramotnu požudu. On odmah popusti nagovorima neprijatelja te zatraži njezine zagrljaje kao da su ženski. Nečisti duh navali na nj i okrutno ga sruši na tlo, te se on prevrnu po podu i ostade dugo vremena ležati kao mrtav.

7 Post non multum vero temporis cernens diabolus, eum sibi per omnia mancipatum, et facile ad quæ vellet facinora eum posse impellere, transfiguravit se in mulierem pulchram, splendidis vestibus adornatam, et cœpit ostium cellæ ejus vehementer extundere. Qui cum apperuisset, ait ei diabolus in habitum mulieris immutatus: Obsecro te, quia nimis a creditoribus urgeor, et metuo ne me aliqua pericula comprehendant, recipias me in tuam cellulam, quoniam debitum solvere nequeo, quatenus per te salva facta, gratias referam; Deus enim me direxit ad te. Qui a cœcitate mentis penitus obscuratus, nec valens discernere quis esset, qui sibi talia loqueretur, diabolum miser in suum recepit exitium. Tunc hostis nostræ substantiæ, videns eum ad omne scelus esse præcipitem, immisit ei turpem concupiscentiam. Qui mox cessit inimici suggestionibus: et ejus, quasi muliebres, petivit amplexus. Quem spiritus immundus invadens, elisit atrociter: et revolutus super pavimentum, veluti mortuus diu multumque permansit.

8 Nakon nekoliko pak dana, došavši napokon k sebi i kasno se pokajavši za vlastitu ludost, dođe k sv. Palemonu te s velikim plačem izloži što mu se dogodilo, vičući i govoreći: „Priznajem, oče, priznajem da sam ja uzrok svoje propasti. Dobro si me se udostojao opomenuti, ali ja sam nesretnik koji sam prezreo poslušati te. Stoga te zaklinjem da me se udostojiš poduprijeti svojim svetim molitvama, da me, dok sam u silnoj pogibelji, neprijatelj ne rastrga i ne pogubi.” I dok je to nastavljao s naricanjem i plačem, a sv. Palemon i blaženi Pahomije lili suze za njim iz sućutne ljubavi, iznenada ga zgrabi nečisti duh, iskoči im ispred očiju te je bezuzdano jurio po pustinjama. Stiže pak do grada po imenub Panos, i zatim se u ludilu baci u peć kupališta te odmah pogibe u požaru.

8 Post aliquantos autem dies tandem in se reversus, et dementiæ propriæ sero pænitens, ad S. Palæmonem venit: et cum magno fletu quid sibi accidisset exposuit, vociferans et dicens: Agnosco, Pater, agnosco, quod ego caussa perditionis meæ existam. Bene enim me commonere dignatus es, sed ego infelix, qui te audire contempsi. Quapropter obsecro, ut me sanctis orationibus tuis adjuvare digneris, ne sub ingenti periculo constitutum discerpat inimicus et perimat. Cumque ista cum lamentis prosequeretur et fletibus, et S. Palæmon Beatusque Pachomius lacrymas pro eo funderent compatientis affectu; subito correptus ab immundo spiritu, de conspectu eorum prosiliit, et per deserta discurrens agebatur infrenis. Pervenit autem ad civitatemb Panos nomine, ac deinceps in fornace balnei per amentiam sese præcipitans, incendio protinus interiit.

a Poslovicu Lapsana vivere, o oskudnoj i siromaškoj hrani, Dioskorid u 2. knjizi, pogl. 142, naziva λαρφέζον; Kasijan u 4. knjizi djela Institutiones, pogl. 11 i 22, naziva je Lapsanium i Lapsania.
b Panopol kod Ptolemeja grad Tebaide.

a Proverbium Lapsana vivere, de tenui et paupere victu Dioscorides lib. 2, cap. 142, λαρφέζον vocat; Cassianus lib. 4, instit. cap. 11 et 22, Lapsanium, et Lapsania appellat.
b Panopolis Ptolomæo urbs Thebaidos.

Pahomijeve kreposti i objave priopćene Palemonu. Njegova smrt.

Pachomii virtutes et revelationes Palæmoni indicatæ. Hujus obitus.

Slušajući i gledajući to, Pahomije je sve više nastojao držati mjeru uzdržljivosti te kako u svemu, tako osobito u molitvama čuvati budan duh, prema onome što je pisano: „Svim oprezom čuvaj srce svoje”, toliko da mu se starac zapanjen divio jer nije samo izvana revno izvršavao uobičajeno pravilo uzdržljivosti nego je i iznutra nastojao svoju savjest održati najčišćom prema uzoru nebesnika, kako blaženi Apostol kaže: „Naša je slava ovo: svjedočanstvo naše savjesti”, siguran da time sebi na nebesima pripravlja veliku nagradu. Jer i kad je čitao božanska Pisma i pohranjivao ih u pamćenje, nije to činio površno i nemarno, nego je svaku zapovijed pomno ispitivao i pobožnim umom razmatrao, nastojeći iz dana u dan djelom izvršiti ono što je pamtio. Osobito se pak nastojao pred mnogima isticati darom poniznosti i strpljivosti te najčišćom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. To pak i mnogo drugo o njemu naučili smo od svetih Božjih ljudi koji su dugo vremena boravili zajedno s njim, kojima je također pružio primjere duhovnoga života, pomno tumačeći nakon čitanja božanskoga zakona ono što pripada izgradnji duša. Budući da je toga mnogo i nadilazi snage naše malenkosti, nismo sve zapisali ovim perom. Nismo, naime, sposobni jednakom rječitošću iznijeti zasluge tako velikoga muža.

Hæc audiens vidensque Pachomius, magis ac magis incubuit abstinentiæ tenere mensuram: et cum in omnibus, tum maxime in orationibus animum servare pervigilem, juxta illud quod scriptum est: Omni custodia serva cor tuum: intantum, ut eum senex miraretur attonitus, quia non solum consuetam abstinentiæ regulam alacer extrinsecus exequebatur, sed etiam intrinsecus conscientiam suam juxta cælestium formam studebat exhibere purissimam, sicut beatus Apostolus dicit: Gloria nostra hæc est testimonium conscientiæ nostræ: certus, ex hoc magnam sibi in cælestibus parare mercedem. Nam et cum divinas Scripturas legeret, memoriæque mandaret, non id passim negligenterque faciebat, sed unumquodque præceptum solerter examinans, ac pia mente pertractans, studebat indies opere perficere, quæ memoria retentabat. Præcipue vero humilitatis ac patientiæ munere, et erga Deum proximumque purissima dilectione præ multis nitebatur excellere. Hæc autem aliaque ejus plurima didicimus a sanctis hominibus Dei, qui simul cum eo multo tempore sunt morati: quibus etiam vitæ spiritualis exempla contulerat, post lectionem divinæ legis, ea quæ ad ædificationem animarum pertinent, diligenter exponens. Quæ quia multa sunt, et vires nostræ parvitatis excedunt, non omnia præsenti stylo perscripsimus. Non enim sumus idonei, tanti viri merita eloquio pari depromere.

10 Uz mjesto na gori gdje su sveci boravili prostirala se pustinja puna trnja; u nju je Pahomije često dolazio skupljati drva, hodao je bosim nogama po trnju, i kad bi mu se zabolo mnoštvo trnja, radovao se, strpljivo i hrabro podnoseći, spominjući se da je naš Gospodin bio dostojan biti čavlima prikovan na križ. Veoma je pak ljubio anahoretski život, često tražeći samoću; i ondje je dugo ustrajući u molitvi zaklinjao Gospodina da kako njega tako i sve ljude milostivo izbavi od svih prijevara neprijatelja.

10 Igitur erga locum montis, ubi Sancti morabantur, plena spinis eremus adjacebat: ad quam sæpe Pachomius veniens ligna legere, super spinas nudis pedibus incedebat, et cum infigerentur ei plurimæ, lætabatur, patienter ac fortiter ferens, recolens quod Dominus noster in cruce clavis fuerit dignanter affixus. Diligebat autem anachoresim plurimum, frequenter expetens solitudinem; et illic diu in oratione persistens Domino supplicabat, ut tam se quam omnes homines ab universis inimici fraudibus clementer eriperet.

11 Jednoga se pak vremena dogodi da je Pahomije, odmaknuvši se daleko od svoje ćelije, došao do nekoga sela kojemu je imea Tabennense, u kojem tada nije bilo baš nijednoga stanovnika. Kad je ondje po običaju dulje ustrajao u molitvama, doprije mu glas s neba govoreći: „Ostani ovdje, o Pahomije, i sagradi samostan. Doći će, naime, k tebi veoma mnogi, želeći napredovati pod tvojim vodstvom; njima ćeš biti vođa prema pravilu koje ću ti pokazati.” I odmah se ukaza anđeo Gospodnji, donoseći mu ploču na kojoj je bio napisan sav oblik ustroja po kojem imaju biti poučavani svi koji dođu na nauk njegova učiteljstva. To pravilo Tabenisioćani i danas čuvaju, služeći se uvijek istom hranom i odjećom te pomnom razboritošću obdržavajući i samu stegu. Monasi, naime, koji ondje borave ne samo običajem nego i tjelesnom snagom i položajem mjesta daleko se razlikuju od ostalih, pa je nužno da čuvaju i drukčije pravilo.

11 Quodam vero tempore contigit, ut Pachomius procul a cella sua progressus, veniret ad quemdam vicum, cui nomen est a Tabennense, in quo tunc nullus penitus habitator existebat. Ubi cum pro more diutius in orationibus perduraret, vox ad eum cælitus delata est, dicens: Mane hic o Pachomi, et monasterium construe. Venturi sunt namque ad te quamplurimi, tua cupientes institutione proficere; quibus ducatum præstabis, juxta regulam quam monstravero tibi. Et protinus apparuit Angelus Domini, deferens ei tabulam, in qua erat omnis forma institutionis ad scripta, qua docendi forent, quicumque ad ejus magisterii gisterii studia pervenissent. Quam regulam Tabennenses hodieque custodiunt, eodem cibo semper utentes et habitu, ipsam quoque disciplinam sollicita circumspectione servantes. Nam monachi qui ibidem commanent, non solum more, sed et robore corporis, et locorum situ præceteris longe diversi sunt: et necesse est, eos diversam quoque regulam custodire.

12 Razlučivši, dakle, taj glas čistoćom uma, koju su mu bile udijelile božanska milost i zasluge života, Pahomije prepozna da mu je poslan s neba te prihvati veoma čudesna pravila. Tada se vrati k časnomu starcu Palemonu, izvijesti ga kako je bio opomenut božanskim glasom i zamoli da zajedno s njim pođe na to mjesto, gdje bi mogli ispuniti Gospodnje zapovijedi. Ne želeći ga ni u čem ražalostiti, kao najdražega sina, starac smjesta posluša njegove molbe te s njim stiže do spomenutoga sela; sagradivši ondje skromnu ćeliju, radovali su se u Gospodinu iščekujući dobročinstva njegovih obećanja. Nakon nekoga vremena reče Palemon Pahomiju: „Budući da vidim milost koju ti je Bog udijelio i da odsad namjeravaš ostati ovdje, dođi da sklopimo međusobni savez kako se ne bismo razdvajali jedan od drugoga, nego da se, dokle god boravimo na ovome svjetlu, tješimo neprestanim pohađanjem.” Obojici se svidio taj dogovor, koji su u svako vrijeme svoga života kako blaženi starac tako i blaženi Pahomije najpomnije izvršavali.

12 Hanc ergo vocem Pachomius mentis sinceritate discernens, quam illi divina gratia et merita vitæ contulerant, agnovit ad se cælitus delatam, Regulasque valde mirabiles approbavit. Tunc reversus ad venerabilem senem Palæmonem, retulit quemadmodum voce sit divina commonitus, obsecrans, ut secum pariter veniret ad locum, quo possent Domini mandata explere. Qui nolens eum in aliquo contristare, utpote carissimum filium, precibus ejus illico paruit, atque ad præfatam villam cum eo pervenit, modicamque ibi cellulam construentes, lætabantur in Domino, promissionum ejus beneficia præstolantes. Post aliquantum vero temporis ait Palæmon ad Pachomium: Quoniam cerno gratiam a Deo tibi collatam, et deinceps istic permanere disponis; veni statuamus inter nos pactum, ut non dividamurab invicem, sed quamdiu in hac luce versamur, visitatione nos consolemur assidua. Utrique placuit hæc pactio, quam omni tempore vitæ suæ tam beatus senex quam Beatus Pachomius sollicitius sunt executi.

13 U međuvremenu taj isti časni Palemon poče cijelim tijelom trpjeti tešku tegobu bolesti od boli slezene, koja mu je nastala zbog prevelike uzdržljivosti. Uzimao je, naime, jelo često se uzdržavajući od pića; zatim bi samo pio, ne uzimajući ništa od hrane. Zamoljen, dakle, od neke braće koja su k njemu došla radi pohoda da posve ne slomi slabo tijelo, nego da dopusti da mu se pruži barem malo okrepe, napokon popusti moliteljima da prikladnom hranom okrijepi oslabjele udove. Ali to nije dugo podnosio. Iskusivši, naime, teže boli slezene nego obično, ostavi neuobičajenu hranu i bez odgađanja se vrati prijašnjem načinu prehrane govoreći: „Ako su Kristovi mučenici jedni bili rastrgani na komade, drugi posječeni mačem, a neki čak spaljeni u ognju, pa su ipak do kraja hrabro trpjeli za vjeru, zašto bih ja, popuštajući malim bolima, nestrpljivo odbacio nagrade strpljivosti i iz želje za sadašnjim životom uzalud strahovao od trenutačnih nevolja? Naposljetku sam popustio nagovorima da uzimam neuobičajena jela, koja su mi više povećala boli nego što su mi pružila ikakav odmor. Vratit ću se, dakle, starim lijekovima i neću napustiti oslonce uzdržljivosti, u kojima je (kako sam siguran) sav odmor nakon Boga i prava radost. Nisam, naime, radi ljudi uzeo ovo oružje, nego sam odlučio njime se boriti iz ljubavi prema Kristu.”

13 Inter hæc venerabilis idem Palæmon dolore splenis, qui ex nimia continentia illi provenerat, toto corpore gravi cæpit ægritudinis incommodo laborare. Nam sumebat escam, potu sæpius abstinens: item solummodo bibebat, nihil cibi percipiens. Rogatus igitur ab aliquibus Fratribus, qui ad eum gratia visitationis advenerant, ne penitus corpus debile frangeret, sed ei aliquantulum solatii pateretur impendi, tandem cessit orantibus, ut victu congruo attenuata membra refoveret. Sed non hoc diutius pertulit. Nam graviores solito dolores splenis expertus, relicta ciborum insolentia, ad antiquum victum sine dilatione revertitur, dicens: Si Martyres Christi alii per frustra lacerati, alii capite cæsi, nonnulli etiam ignibus sunt cremati, et tamen usque ad finem fortiter pro fide toleraverunt; cur ego patientiæ præmia, parvis cedens doloribus, impatienter abjiciam, et desiderio vitæ præsentis, afflictiones momentaneas inaniter expavescam? Denique suadentibus acquievi cibos insolitos sumere, qui mihi dolores auxerunt potius, quam ullam requiem præstiterunt. Recurram igitur ad prisca remedia, et continentiæ subsidia non relinquam, in quibus est (ut ego certus sum) omnis post Deum requies et vera lætitia. Non enim propter homines hæc arma suscepi, sed ob amorem Christi his certare disposui.

14 Tako, dakle, muževno postupajući, u roku od mjesec dana bio je iscrpljen teškom slabošću. K njemu je dolazio Pahomije, njegovao ga kao oca, cjelivao mu noge i grlio ga; i kao da se oprašta, tako mu se činilo da mu govori. A časni starac, ispunjen svakom milošću kreposti i sit dana, kako je pisano, počinu u miru. Tada sveti Pahomije pokopa njegovo tijelo, a duša mu, prihvaćena od anđeoskih korova, bi uznesena na nebesa. Kad je to izvršio, Pahomije se vrati u svoje prebivalište.

a Kasijan u 4. knjizi djela Institutiones, pogl. 1: „Miješajući, naime, ponešto iz pravila Egipćana, a ponešto iz pravila Tabenisioćana, čiji je samostan u Tebaidi koliko brojniji od svih, toliko stroži po strogosti života. U njemu se, naime, više od pet tisuća braće ravna pod jednim opatom”, i u pogl. 30: „Poželio je samostan Tabenisioćana, za koji je znao da je najstroži od svih samostana.” Taj se nalazio u najudaljenijim dijelovima Tebaide, kako se ondje kaže. Ispod Sijene, kako u pismu Lauzu piše Paladije. Kako u 3. knjizi djela De vitis Patrum kaže Rufin, Pahomije je bio predstojnik mnogih samostana u području Tabenisioćana. Ondje je bio i ženski samostan, kako je razvidno iz 5. knjige djela De vitis Patrum, knjižica 18, br. 19.

14 Sic itaque viriliter agens, intra mensem dierum valido languore consumptus est. Ad quem Pachomius veniens, fovebat eum ut patrem, deosculans pedes ejus, atque complectens; et veluti valefaciens, sic eum videbatur affari. Venerabilis autem senex, omni virtutum gratia cumulatus, et plenus dierum, sicut scriptum est, quievit in pace. Tunc sanctus Pachomius corpus ejus sepelivit: cujus anima suscepta choris Angelicis, ad cælos evecta est. Quo peracto, Pachonius ad proprium diversorium revertitur. a Cassianus lib. 4, Institutionum cap. 1. Quædam scilicet de Ægyptiorum, quædam Tabennensiotarum regulis admiscentes, quorum est in Thebaide cænobium, quanto numero copiosius cunctis, tanto conversationis rigore districtius. Siquidem in eo plusquam quinque millia Fratrum sub uno Abbate reguntur, et cap. 30. Monasterium Tabennensiotarum, expetivit, quod sciebat cunctis monasteriis esse districtius. Erat id ad ultimas partes Thebaidis, ut ibidem dicitur. Sub Syene, ut in epistola ad Lausum scribit Palladius. Fuit ut lib. 3 de vitis PP. ait Ruffinus, monasteriorum multorum in regione Tabennensiotarum Præpositus Pachomius. Erat isthic et monasterium feminarum, ut constat ex lib. 5, de vitis PP. libel. 18, num. 19.

11. siječnja Kalendar godine