Rođendan za nebo opata Palemona bilježi na ovaj dan Martyrologium Romanum ovim riječima: „U Tebaidi sv. opata Palemona, učitelja sv. Pahomija.” Ponešto o njemu spominje pisac životopisa sv. Pahomija, koji niže pod br. 8 svjedoči da je ono što piše naučio od svetih Božjih ljudi koji su dugo vremena boravili zajedno s Pahomijem. Taj je životopis na latinski preveo Dionizije Mali početkom šestoga stoljeća, a pomno ga je u zbirci Vitæ Patrum izdao naš Rosweyde; mi smo ga nakon Rosweydeove smrti usporedili s nekoliko drugih rukopisa. Objavit ćemo ga 14. svibnja, a ovdje ćemo izvaditi samo ono što se odnosi na Palemona. Isti su životopis u drugom prijevodu izdali Lipomano i Surije; u njemu se posvuda umjesto Palemon naziva Palamon.
IZ POVIJESTI ŽIVOTA SV. PAHOMIJA. POGLAVLJE I.
Sv. Palemon posvećuje sv. Pahomija za monaha.
Car Konstantin, postigavši pobožnošću i vjerom kojom je povjerovao u Krista,a pobjedu nad neprijateljima, zapovjedi da se novaci otpuste. Tako se Pahomije, dobivši željenu slobodu, odmah vrati u udaljenije krajeve Tebaide te, ušavši u crkvu koja je u selu zvanomb Henoboskij, smjesta postane katekumen i ubrzo zadobije milost životvorne kupelji; i iste noći u kojoj je bio posvećen u sveta otajstva vidje u snu kako je nešto poput rose sišlo s neba i ispunilo njegovu desnicuc i naraslo u gustoću meda; čuo je i glas koji mu reče: „Promotri, Pahomije, što se događa. Ovo je, naime, znak milosti koju ti je udijelio Krist.” Odavde, dakle, raspaljen božanskom ljubavlju i ranjen spasonosnom ranom od strelice ljubavi, sav se podložio božanskim stegama i uredbama.
2 Čuo je pak za nekoga anahoreta po imenu Palemon, koji je u skrovitosti pustinje služio Gospodinu; želeći s njime boraviti, odmah se zaputi k njemu te, kucajući na vrata njegove ćelije, moljaše za ulaz. Starac mu malo odškrinu ulaz i reče: „Što hoćeš? Ili koga tražiš?” Bio je, naime, stroga izgleda, jer je dugo vremena kao samotnik provodio život strogoga življenja. Odgovarajući pak, Pahomije reče: „Bog me poslao k tebi da postanem monah.” A starac reče: „Ne možeš ovdje postati monah; nije to, naime, mala stvar ako se čisto promotri življenje pravoga monaha; jer mnogi koji su ovamo davno dolazili, obuzeti dosadom, nisu očuvali krepost ustrajnosti.” A Pahomije reče: „Nisu u svih jednake naravi; stoga te molim da me se udostojiš primiti, pa ćeš s vremenom potpunije iskušati i moju volju i moju sposobnost.” A starac reče: „Već sam ti unaprijed rekao da ovdje nipošto ne možeš postati monah; pođi radije u drugi samostan, pa kad se ondje neko vrijeme budeš vježbao u uzdržljivosti, tada se vrati k meni i bez odgađanja ću te primiti.”
3 „Ipak pripazi na ono što govorim. Ja ovdje, sine, živim vrlo skromno. Naime, odveć tegobnim i najstrožim načinom života sebe kažnjavam, ne služeći se nikakvom drugom hranom osim samo kruhom i solju; od ulja pak i vina posve se u potpunosti uzdržavam. Bdijem polovicu noći, a to vrijeme trošim ili u svečanoj molitvi ili u razmatranju božanskoga štiva; katkad također cijelu noć provedem budan.” Čuvši to, Pahomije se prestraši, kao što se dječaci običavaju bojati nazočnosti učitelja, ali okrijepljen milošću Gospodnjom odluči podnijeti sav taj napor i odgovori starcu: „Vjerujem u Gospodina Isusa Krista, koji će mi dati jakost i strpljivost da, potpomognut tvojim molitvama, postanem dostojan ustrajati u svetom življenju kroz sve tijekove svoga života.”
4 Tada sv. Palemon, motreći duhovnim očima Pahomijevu vjeru, napokon otvori ulaz te ga primi i posveti monaškim odijelom. Boravili su, dakle, zajedno, posvećujući se uzdržavanju i molitvama. Pleli su i kostrijeti te radili svojim rukama, prema blaženom Apostolu, ne samo radi vlastite okrepe ili odmora nego da bi imali odakle udijeliti onima koji trpe oskudicu. I u bdjenjima, kad su slavili noćne molitve, ako bi kad starac vidio da Pahomija svladava san, izveo bi ga van i zapovjedio mu da nosi pijesak s jednoga mjesta na drugo; i takvom vježbom olakšavao je njegov duh otežao od tereta sna, poučavajući ga i oblikujući da bude revan u molitvama, govoreći mu: „Trudi se, Pahomije, i bdij, da te kad (ne daj Bože) od ove sada započete nakane ne odvrati onaj koji kuša, pa da naš trud ne postane uzaludan.” Sve je to Pahomije poslušno i brižno prihvaćao te iz dana u dan rastući u napretku svete uzdržljivosti činio je časnoga starca veoma vedrim i radosnim, tako da je uvijek zahvaljivao Kristu za njegovo življenje.
a Pobijeđeni su Maksencije godine Kristove 312., sljedeće godine Galerije Maksimin, češće Licinije, koji je napokon u Solunu, jer je spremao prevrat, godine 325. pogubljen i time okončao građanske ratove. Ali Rosweyde u bilješkama uz njegov životopis pokazuje da je Pahomije vojevao u Maksencijevu, a ne u Licinijevu ratu.
b To je grad Tebaide χηνοβοσχία, u Panopolitskom nomu kod Ptolemeja, koji čini se ima ime po napasanju gusaka; naime χην' je guska, a βόσχειν pasem, i χηνοβοσχείον mjesto gdje se hrane guske. No Stjepan, prema Aleksandrovim spisima Ægyptiaca, poriče da postoji ikakav razlog za taj naziv, jer nitko ondje nije vidio da se pasu guske. Više se puta u Pahomijevu životopisu spominje samostan Henoboskijaca.
U prvotnoj Crkvi krštenici su kušali slatkoću meda i mlijeka. Tertulijan u djelu De corona militis, pogl. 3: „Odatle primljeni najprije kušamo sklad mlijeka i meda.” I u 1. knjizi djela Contra Marcionem, pogl. 14: „ni zajedništvo meda i mlijeka, kojim svoje hrani kao dojenčad.” Sv. Jeronim u djelu Adversus Luciferianos, pogl. 4, piše da se to po predaji obdržava u Crkvama radi označavanja djetinjstva. Tako isti svjedoči u 53. poglavlju Izaije da se u zapadnim Crkvama krštenicima običava davati mlijeko i vino radi označavanja nevinosti i mudrosti. Usporedi Rosweydeove bilješke uz životopis Pahomijev.
Proslava Uskrsa. Kažnjena oholost i neuzdržljivost jednoga monaha.
U to je vrijeme prispio presveti dan Uskrsa te starac reče Pahomiju: „Budući da je ovo opća svetkovina svih kršćana, pripravi i nama što dolikuje našemu običaju.” Tada on, spreman na poslušnost, ispuni što mu je bilo zapovjeđeno: mimo običaja, naime, uze malo ulja i pomiješa ga sa satrvenom solju.a Običavali su, naime, jesti lapsane, to jest divlje zelje, i druge biljke bez ulja. Kad je dakle pripravio, reče starcu: „Učinio sam što je tvoje očinstvo zapovjedilo.” A kad je nakon molitava bl. Palemon pristupio stolu i vidio pripravak ulja sa solju, tarući rukama čelo i obilno lijući suze reče: „Moj je Gospodin raspet, a ja da sada jedem ulje?” I kad ga je Pahomije molio da uzme makar malo od toga, nipošto nije pristao. Tada po običaju donesoše sol i kruh te zajedno sjedoše jesti. Starac ih, kao što je običavao, blagoslovi znakom Kristova križa te obojica uzeše hranu, ponizno zahvaljujući Gospodinu kako je i dolikovalo.
6 Jednoga pak dana, dok su Palemon i Pahomije zajedno bdijući sjedili uz vatru, naiđe neki brat i poželje ostati kod njih. Kad je bio primljen, usred razgovora (kako već biva) plane i reče: „Ako je tko od vas vjeran, neka stane na ovaj žar vatre i polagano te tiho izmoli Molitvu Gospodnju.” Bl. Palemon, shvativši da je zaveden nadutošću oholosti, opomenu ga govoreći: „Prestani, brate, s tom ludošću i ne govori više takvo što.” No on se na starčev ukor ne samo nije popravio nego, još više nadut uznositošću uma, drsko stade na vatru a da mu to nitko uopće nije zapovjedio; i moglo se vidjeti kako uz pomoć neprijatelja ljudskoga roda i po Božjem dopuštenju nimalo nije bio opečen dodirom vatre. Upravo to što je učinio nekažnjeno posluži povećanju njegove ludosti, prema onome što je pisano: „Opakima Gospodin šalje opake putove.” Kad se to tako dogodilo, sutradan taj isti brat rano polazeći, kao da im predbacuje, govoraše: „Gdje je vaša vjera?”
7 Nedugo zatim đavao, videći da mu je on u svemu podložan i da ga lako može navesti na kakva god hoće nedjela, preobrazi se u lijepu ženu, urešenu sjajnim haljinama, i poče snažno lupati na vrata njegove ćelije. Kad je on otvorio, reče mu đavao pretvoren u žensko obličje: „Zaklinjem te, jer me vjerovnici odveć pritišću i bojim se da me ne snađu kakve pogibelji, primi me u svoju ćeliju jer ne mogu platiti dug, pa da ti, spašena po tebi, uzvratim zahvalnošću; Bog me, naime, uputio k tebi.” On, posve pomračen sljepoćom uma i nesposoban razlučiti tko je onaj koji mu takvo što govori, bijednik primi đavla na vlastitu propast. Tada neprijatelj naše naravi, videći da je sklon svakomu grijehu, ubaci u nj sramotnu požudu. On odmah popusti nagovorima neprijatelja te zatraži njezine zagrljaje kao da su ženski. Nečisti duh navali na nj i okrutno ga sruši na tlo, te se on prevrnu po podu i ostade dugo vremena ležati kao mrtav.
8 Nakon nekoliko pak dana, došavši napokon k sebi i kasno se pokajavši za vlastitu ludost, dođe k sv. Palemonu te s velikim plačem izloži što mu se dogodilo, vičući i govoreći: „Priznajem, oče, priznajem da sam ja uzrok svoje propasti. Dobro si me se udostojao opomenuti, ali ja sam nesretnik koji sam prezreo poslušati te. Stoga te zaklinjem da me se udostojiš poduprijeti svojim svetim molitvama, da me, dok sam u silnoj pogibelji, neprijatelj ne rastrga i ne pogubi.” I dok je to nastavljao s naricanjem i plačem, a sv. Palemon i blaženi Pahomije lili suze za njim iz sućutne ljubavi, iznenada ga zgrabi nečisti duh, iskoči im ispred očiju te je bezuzdano jurio po pustinjama. Stiže pak do grada po imenub Panos, i zatim se u ludilu baci u peć kupališta te odmah pogibe u požaru.
a Poslovicu Lapsana vivere, o oskudnoj i siromaškoj hrani, Dioskorid u 2. knjizi, pogl. 142, naziva λαρφέζον; Kasijan u 4. knjizi djela Institutiones, pogl. 11 i 22, naziva je Lapsanium i Lapsania.
b Panopol kod Ptolemeja grad Tebaide.
Pahomijeve kreposti i objave priopćene Palemonu. Njegova smrt.
Slušajući i gledajući to, Pahomije je sve više nastojao držati mjeru uzdržljivosti te kako u svemu, tako osobito u molitvama čuvati budan duh, prema onome što je pisano: „Svim oprezom čuvaj srce svoje”, toliko da mu se starac zapanjen divio jer nije samo izvana revno izvršavao uobičajeno pravilo uzdržljivosti nego je i iznutra nastojao svoju savjest održati najčišćom prema uzoru nebesnika, kako blaženi Apostol kaže: „Naša je slava ovo: svjedočanstvo naše savjesti”, siguran da time sebi na nebesima pripravlja veliku nagradu. Jer i kad je čitao božanska Pisma i pohranjivao ih u pamćenje, nije to činio površno i nemarno, nego je svaku zapovijed pomno ispitivao i pobožnim umom razmatrao, nastojeći iz dana u dan djelom izvršiti ono što je pamtio. Osobito se pak nastojao pred mnogima isticati darom poniznosti i strpljivosti te najčišćom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. To pak i mnogo drugo o njemu naučili smo od svetih Božjih ljudi koji su dugo vremena boravili zajedno s njim, kojima je također pružio primjere duhovnoga života, pomno tumačeći nakon čitanja božanskoga zakona ono što pripada izgradnji duša. Budući da je toga mnogo i nadilazi snage naše malenkosti, nismo sve zapisali ovim perom. Nismo, naime, sposobni jednakom rječitošću iznijeti zasluge tako velikoga muža.
10 Uz mjesto na gori gdje su sveci boravili prostirala se pustinja puna trnja; u nju je Pahomije često dolazio skupljati drva, hodao je bosim nogama po trnju, i kad bi mu se zabolo mnoštvo trnja, radovao se, strpljivo i hrabro podnoseći, spominjući se da je naš Gospodin bio dostojan biti čavlima prikovan na križ. Veoma je pak ljubio anahoretski život, često tražeći samoću; i ondje je dugo ustrajući u molitvi zaklinjao Gospodina da kako njega tako i sve ljude milostivo izbavi od svih prijevara neprijatelja.
11 Jednoga se pak vremena dogodi da je Pahomije, odmaknuvši se daleko od svoje ćelije, došao do nekoga sela kojemu je imea Tabennense, u kojem tada nije bilo baš nijednoga stanovnika. Kad je ondje po običaju dulje ustrajao u molitvama, doprije mu glas s neba govoreći: „Ostani ovdje, o Pahomije, i sagradi samostan. Doći će, naime, k tebi veoma mnogi, želeći napredovati pod tvojim vodstvom; njima ćeš biti vođa prema pravilu koje ću ti pokazati.” I odmah se ukaza anđeo Gospodnji, donoseći mu ploču na kojoj je bio napisan sav oblik ustroja po kojem imaju biti poučavani svi koji dođu na nauk njegova učiteljstva. To pravilo Tabenisioćani i danas čuvaju, služeći se uvijek istom hranom i odjećom te pomnom razboritošću obdržavajući i samu stegu. Monasi, naime, koji ondje borave ne samo običajem nego i tjelesnom snagom i položajem mjesta daleko se razlikuju od ostalih, pa je nužno da čuvaju i drukčije pravilo.
12 Razlučivši, dakle, taj glas čistoćom uma, koju su mu bile udijelile božanska milost i zasluge života, Pahomije prepozna da mu je poslan s neba te prihvati veoma čudesna pravila. Tada se vrati k časnomu starcu Palemonu, izvijesti ga kako je bio opomenut božanskim glasom i zamoli da zajedno s njim pođe na to mjesto, gdje bi mogli ispuniti Gospodnje zapovijedi. Ne želeći ga ni u čem ražalostiti, kao najdražega sina, starac smjesta posluša njegove molbe te s njim stiže do spomenutoga sela; sagradivši ondje skromnu ćeliju, radovali su se u Gospodinu iščekujući dobročinstva njegovih obećanja. Nakon nekoga vremena reče Palemon Pahomiju: „Budući da vidim milost koju ti je Bog udijelio i da odsad namjeravaš ostati ovdje, dođi da sklopimo međusobni savez kako se ne bismo razdvajali jedan od drugoga, nego da se, dokle god boravimo na ovome svjetlu, tješimo neprestanim pohađanjem.” Obojici se svidio taj dogovor, koji su u svako vrijeme svoga života kako blaženi starac tako i blaženi Pahomije najpomnije izvršavali.
13 U međuvremenu taj isti časni Palemon poče cijelim tijelom trpjeti tešku tegobu bolesti od boli slezene, koja mu je nastala zbog prevelike uzdržljivosti. Uzimao je, naime, jelo često se uzdržavajući od pića; zatim bi samo pio, ne uzimajući ništa od hrane. Zamoljen, dakle, od neke braće koja su k njemu došla radi pohoda da posve ne slomi slabo tijelo, nego da dopusti da mu se pruži barem malo okrepe, napokon popusti moliteljima da prikladnom hranom okrijepi oslabjele udove. Ali to nije dugo podnosio. Iskusivši, naime, teže boli slezene nego obično, ostavi neuobičajenu hranu i bez odgađanja se vrati prijašnjem načinu prehrane govoreći: „Ako su Kristovi mučenici jedni bili rastrgani na komade, drugi posječeni mačem, a neki čak spaljeni u ognju, pa su ipak do kraja hrabro trpjeli za vjeru, zašto bih ja, popuštajući malim bolima, nestrpljivo odbacio nagrade strpljivosti i iz želje za sadašnjim životom uzalud strahovao od trenutačnih nevolja? Naposljetku sam popustio nagovorima da uzimam neuobičajena jela, koja su mi više povećala boli nego što su mi pružila ikakav odmor. Vratit ću se, dakle, starim lijekovima i neću napustiti oslonce uzdržljivosti, u kojima je (kako sam siguran) sav odmor nakon Boga i prava radost. Nisam, naime, radi ljudi uzeo ovo oružje, nego sam odlučio njime se boriti iz ljubavi prema Kristu.”
14 Tako, dakle, muževno postupajući, u roku od mjesec dana bio je iscrpljen teškom slabošću. K njemu je dolazio Pahomije, njegovao ga kao oca, cjelivao mu noge i grlio ga; i kao da se oprašta, tako mu se činilo da mu govori. A časni starac, ispunjen svakom milošću kreposti i sit dana, kako je pisano, počinu u miru. Tada sveti Pahomije pokopa njegovo tijelo, a duša mu, prihvaćena od anđeoskih korova, bi uznesena na nebesa. Kad je to izvršio, Pahomije se vrati u svoje prebivalište.
a Kasijan u 4. knjizi djela Institutiones, pogl. 1: „Miješajući, naime, ponešto iz pravila Egipćana, a ponešto iz pravila Tabenisioćana, čiji je samostan u Tebaidi koliko brojniji od svih, toliko stroži po strogosti života. U njemu se, naime, više od pet tisuća braće ravna pod jednim opatom”, i u pogl. 30: „Poželio je samostan Tabenisioćana, za koji je znao da je najstroži od svih samostana.” Taj se nalazio u najudaljenijim dijelovima Tebaide, kako se ondje kaže. Ispod Sijene, kako u pismu Lauzu piše Paladije. Kako u 3. knjizi djela De vitis Patrum kaže Rufin, Pahomije je bio predstojnik mnogih samostana u području Tabenisioćana. Ondje je bio i ženski samostan, kako je razvidno iz 5. knjige djela De vitis Patrum, knjižica 18, br. 19.
✠