Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 11. siječnja

O sv. Leuciju, biskupu Brindisija u Italiji

DE S. LEUCIO EPISCOPO BRUNDUSII, IN ITALIA

Sadržaj (7)
  1. Ulomak drugoga životopisa,
  2. Iz rukopisnoga lekcionara
  3. Himan o sv. Leuciju,
  4. Životopis, pisac nepoznat,
  5. Piščev predgovor
  6. Odlazak u Italiju. Obraćenje Brindižana.
  7. O prijenosima sv. Leucija.

Da je u popise Rimskoga martirologija vratio ime sv. Leucija iz staroga rukopisa, priznaje Baronije. Tako se sada čita 11. siječnja: U Brindisiju sv. Leucija, biskupa i ispovjedaoca. Martirologij sv. Jeronima, koji je redovnik Lovro iz Epternacha prije mnogo stoljeća prepisao gotskim pismom, 8. siječnja ovako donosi: I u Brindisiju Leucije.

2 Bio je nekoć na petom miljokazu od Grada crkva sv. Leucija mučenika, koju spominje sv. Grgur, knj. 9, Registrum, pismo 73, i kad su odatle bile odnesene njegove moći, zapovjedio je da mu se po hidruntskom biskupu pošalju druge moći istoga sveca iz Brindisija. To u Bilješkama razumije Baronije o ovome sv. Leuciju, koji se ipak i u vlastitoj Crkvi štuje kao ispovjedalac i biskup, i sam ga Baronije naziva ispovjedalcem. Redovnik Mihael u Sanctuarium Capuanum smatra da se naziva mučenikom jer je podnio muke zbog vjere, premda u njima nije umro; na taj način, kako smo zabilježili, neki drže da se mučenikom naziva sv. Higin. Ali onaj koji se u starom izdanju Grgurovih djela, što ga je ispravio Pamelije, naziva Leucius, u novijem, ispravljenom vlašću Siksta V., piše se Leontius, tako da bi netko mogao posumnjati da je riječ o drugome. Zatim su moći sv. Leucija prenesene iz Brindisija u Trani, odatle u Benevento, a njihov je dio vraćen Tranijcima i Brindisijcima.

3 Redovnik Mihael, kanonik iz Kapue, u 4. dijelu Sanctuarium Capuanum navodi nekoliko kalendara te Crkve, u čija se prva dva, 11. siječnja, nalazi ovo: Pokop sv. Leucija, biskupa i ispovjedaoca. U četvrtome: Sv. Leutija, biskupa i ispovjed. L. ix, u petome: Leutija, biskupa i ispovjedaoca. Polusvečano. Napominje autor: Slažu se i kalendari i rukopisni martirologij i Rimski martirologij. Sv. Leucije ima u gradu iznimno bogatu župnu crkvu. Također i crkvu u biskupiji Caserta (nekad Kapua), koja daje ime gori: sada je srušena.

Vjernici koji boluju od bolesti (pučki puntura) obično na oboljeli dio stavljaju crijep uzet odatle. Tako on. Kod Jeronima Viktora puntura je pleuritis.

4 Da u Brindisijskoj Crkvi postoje Acta svjedoči Baronije, ali prepuna pogrešaka. Njih smo mi iz rukopisa Beneventske i Tranjske Crkve primili od našega Antuna Beatilla; opisao ih je, ili bolje rečeno uljepšao, anonimni autor za kojega iz pogovora možemo zaključiti da je bio sincel tranjskoga nadbiskupa, kojemu posvećuje povijest života i prijenosa sv. Leucija. Da bi ona bila jasnija, unaprijed ćemo staviti ono što iz čitanja Breviarium Capuanum i lekcionara redovnica sv. Ivana navodi isti redovnik, koji smatra da je živio ne u doba cara Teodozija, nego Komoda, to jest pri kraju drugoga stoljeća, zbog onoga što se pripovijeda o obraćenju sv. Eugenije. Sažetak života daje Ferrari u Catalogus Sanctorum Italiæ, iz spomenika Brindisijske Crkve i Breviarium Capuanum, te himan koji ćemo dodati, preuzet iz istih brindisijskih časoslova.

Iz čitanja Breviarium Capuanum.

Dok je vladao častohvalni i veličanstveni car Teodozije, štovatelj Božji, koji je podigao crkve i obdržavao apostolske zapovijedi, bilo je u širini cijeloga Carstva netaknuto i sjajno štovanje pravovjerne vjere kršćana, toliko da su se svi idoli činili razbijenima i svedenima na ništa, i svatko je mogao javno i slobodno služiti svemogućemu Bogu. U to vrijeme u gradu Aleksandriji bijaše neki častohvalni čovjek, imenom Eudecije, jednostavan, pravedan i bogobojazan, kojemu je bio jedinac sin, imenom Euprescije.

Kad je pak dječaku bilo deset godina, majka pak njegova, imenom Eufrodizija, preselila se s ovoga svijeta: otac je pak sa sinom Euprescijem ušao u samostan bl. Hermeta i predao spomenutoga dječačića na izobrazbu u književnosti. Primio je toliku duhovnu milost da je u svakoj hitrini postajao jači od onih koji su se u školama činili vršnjacima: i nije to činio po rodu, nego po duhu, nego je njegovo djelovanje došlo do toga da unutar samostana nitko nije mogao nadmašiti poslušnost njegove stege.

Dogodilo se pak ne nakon mnogo vremena da su, kad je dolazila svečanost Bogorodice i Djevice Marije, koju treba slaviti po kršćanskom običaju, bl. Euprescije sa svojim ocem Eudecijem i drugim vjernicima okupljali u njezinoj najsvetijoj crkvi, koja nije bila daleko od samostana. Događalo se također da je ondje dolazio i bl. nadbiskup Elen zajedno sa svećenicima i đakonima, te su kroz cijelu noć ustrajali u hvalama Bogorodici.

Dogodilo se pak da je bl. Eudecija svladao san i da mu je od Gospodina otkriveno duhovno viđenje, kako će on sam uskoro preseliti iz ovoga krhkog života, a sin njegov bl. Euprescije pristupiti biskupskoj službi, i kako će Gospodin po njemu privesti k pravoj i pravovjernoj kršćanskoj vjeri herezu koja je bila u gradu Brindisiopolu. U samom mu pak viđenju reče: Eudecije, najvjerniji i ljupkošću presjajni, evo, odsad neka ti ime ne bude Eudecije, nego Eudeklije, to jest najblaži tješitelj, a tvomu sinu, kojega zoveš Euprescijem, ime neće biti Euprescije, nego Leucije, to jest „Sišao je u njega Duh Gospodnji”.

Tako je blaženi Leucije, došavši sa svojim klericima u Brindisiopol, bio izvan grada nasuprot vratima zapadnoga dijela kod amfiteatra i ondje je poučavao i krstio one koji su po njegovoj riječi vjerovali u Krista. Tada posla Antioh i dade blago pozvati sv. Leucija k sebi. Kad je došao, reče mu Antioh: Ako želiš da povjerujem prema tvomu propovijedanju, učini da se po tvomu zagovoru smiluje nama tvoj Bog i dade nam kišu, jer evo već dvije godine, čini se, nemamo kiše.

Blaženi je pak Leucije, sazvavši k sebi svoje klerike i sve kršćane, obavio Gospodnje litanije. Čim je podigao oči k nebu, izlila se tolika kiša da je sva zemlja Italije spoznala božanstvo Božje koje se očitovalo po bl. Leuciju. U međuvremenu povjerova u Gospodina Isusa Krista Antioh i sav grad Brindisiopol, i krstiše se svi, njih dvadeset i sedam tisuća, na hvalu i slavu Gospodina našega Isusa Krista, i sagradiše crkvu u čast blažene Bogorodice i Djevice Marije i bl. Ivana Krstitelja usred grada, na mjestu gdje su primili sveto krštenje.

Tada ih je pak još savršenije učvrstio u vjeri i nauku, i tako je u miru usnuo u Gospodinu. Tada netko prema svomu viđenju dade pokopati časno tijelo bl. Leucija na onom istom mjestu gdje je pristala lađa kad je došao iz Aleksandrije. Svečana proslava njegova usnuća slavi se jedanaestoga dana mjeseca siječnja, Amen.

a Ova čitanja čine se sastavljenima iz duljega života koji ćemo uskoro dati; ipak sadrže ponešto što u njemu nedostaje.
b Ako je uistinu, kako će se niže reći, sv. Leucije surađivao u obraćenju sv. Eugenije, vjerojatno je da je pisac ono što se u starijem životu pripovijedalo o miru Crkve pod nekim carem, primjerice Komodom, nepromišljeno pripisao Teodozijevu carstvu.
c O sv. Helenu opširnije se govori u životu sv. Eugenije 25. prosinca. Egidije Leoindelicatus u 2. dijelu, pogl. 2 Horti Carmelitani naziva ga aleksandrijskim biskupom i mučenikom, kao i Ivan Paleonidor u 2. knj., pogl. 3 operis trimerici. U životu sv. Eugenije naziva se biskupom Heliopolisa, koji nije nipošto blizak Aleksandriji. Iz istoga života ipak proizlazi da se nedaleko od Aleksandrije nalazio samostan ili prebivalište sv. Helena.
d 4. i 5. čitanje, o Bogojavljenju, stoga su ovdje izostavljena.
e Odavde je nastao, kaže redovnik, onaj stari običaj naše Kapue, gotovo predan zaboravu, da naime u vrijeme velike suše, kako bi se isprosila kiša, kaptol, kler i puk obave litanije, upute se u crkvu sv. Leucija i u njoj izliju ponizne molitve Bogu.

Ulomak drugoga životopisa,

Iz rukopisnoga lekcionara

redovnica sv. Ivana u Kapui.

A blaženi Leucije, sjedeći pred vratima crkve na godišnjem slavlju Blažene Djevice, poče svima izlagati slavu nebesa koju će primiti izabranici i paklene muke koje će primiti odbačenici.

A kad je Eugenija čula da bl. Leucije tako govori, reče mu: Evo, ja i ova moja dva brata, bojeći se onoga što ti propovijedaš, ostavismo svu svoju slavu i bogatstva koja posjedujemo i dođosmo k kršćanskom životu; hoćemo li zaslužiti za to dobra na nebu koja ti propovijedaš i obećavaš svim tim kršćanima?

A blaženi Leucije ispuni se velikom radošću kad je to čuo od Eugenije i reče: Doista ćete zaslužiti i nebeska kraljevstva i zadobiti Božje milosrđe ako svim srcem okrenete svoj duh Gospodinu i odvojite se od opakosti ovoga svijeta. Eugenija reče: Evo, spremni smo, dajte nam svoju vjeru. Bl. Leucije reče: Neka bude kako tvrdite.

Tada, nakon tih odredaba, dođe netko i reče bl. Leuciju: Čovječe Božji, otac Elen zove te. Bl. Leucije reče Eugeniji: Pričekajte ovdje malo i sada ću vas uvesti k svomu gospodaru nadbiskupu. A dok je bl. Elen čekao bl. Leucija da mu ispripovjedi viđenje koje je vidio, evo bl. Leucije, ušavši, reče bl. Elenu: Sveti oče, tri eunuha stoje vani i traže da razgovaraju s tobom, koji kažu da su došli iz dvora patricija Filipa radi sloge kršćanstva.

Kad je blaženi Leucije to rekao, ustade radosno bl. Elen s postelje i reče: Pozovite ih žurno. itd.

Zapovjedi pak da ih odmah učine katekumenima, a drugoga ih dana sam krsti i obuče u redovničke haljine, i zapovjedi da ih odvedu u onaj isti samostan u kojemu je bio sam bl. Leucije, u crkvu bl. Hermeta, ispovjedaoca Kristova: i zapovjedi samostanskoj braći da veoma ljube bl. Eugeniju, djevicu Kristovu, te Prota i Hijacinta, i da ih poučavaju o svetoj vjeri.

A samostanska braća rekoše nadbiskupu bl. Elenu: Znaj, gospodine oče, da evo već više od sedam godina živimo bez opata i svatko je činio kako je htio. Jer kad smo imali svetoga muža Euprescija, koji se sada po Božjoj volji zove Leucijem, bio nam je kao otac; od svoga djetinjstva, otkako je ondje došao, nitko ga nije nadmašivao u poslušnosti, nego smo svi marljivo gledali kako uvijek moli, čita, piše i ustraje u svim dobrim djelima, dok smo u tako dobrim činima slijedili njegove tragove.

A sada, oče, znaj da ako nam ga ne vratiš, svi napuštamo taj samostan. Bl. Elen reče: Sada, braćo moja, nemojte se srditi na nas, jer ja ga imam uputiti k vama; i ako on vas ljubi, ja ću osobno doći i zaredit ću ga za opata. Ako pak ne, zaredit ćemo drugoga.

a U životu sv. Eugenije onaj koji ju je doveo biskupu Helenu zove se Eutropije.
b To je bio otac sv. Eugenije, carski namjesnik Egipta, a poslije mučenik, čiji se rođendan slavi 13. rujna.
c Tako Sanctuarium Capuanum: bez sumnje nešto nedostaje, kao i 6. i 7. čitanje, koja su možda o Bogojavljenju.
d U životu sv. Eugenije kaže se da je sveti svećenik Teodor bio poglavar samostana sv. Helena. Je li pak samostan sv. Hermeta različit od njega, nama je nepoznato.

Himan o sv. Leuciju,

Iz časoslova Brindisijske Crkve.

Željeni dan nam dolazi,
kliče u radostima,
na koji patrijarh Leucije
radostan prelazi Gospodinu.

Ovaj, slavan zaslugama života
i sjajan čudesima,
otjeravši daleko zablude,
puk pere krštenjem.

Propovijedajući Kristove zapovijedi
i blistajući svetošću,
donosi lijek bolesnima,
preminule vraća u život.

Raduj se, Brindisi, zbog svoga poroda,
tolikim urešen naslovima,
ali još sjajniji jer imaš
izvrsnoga zaštitnika Leucija.

U brindisijskom gradu
proslavio se ispovjedalac Gospodnji;
u njemu ostavljajući zemaljsko,
prešao je u nebesko.

Životopis, pisac nepoznat,

Iz rukopisa Beneventske i Tranijske Crkve.

Piščev predgovor

Ivanu, tranijskom nadbiskupu.

Kao što se oni koji su navikli na razne poslastice često raduju povrću, tako i vaša Svetost, najblaženiji prvosvećeniče, usred poslastica crkvenih naučitelja, kojima se ponajbolje naslađujete, zapovijedate da se prinese i naše povrće. Zahtijevaš, dakle, štoviše prisiljavaš me da ispravljanjem razjasnim djela najslavnijega ispovjedaoca Kristova Leucija, uklonivši odbačene besmislice i primijenivši ono što je prikladno. Gori doduše ljubav da se pokori biskupskim zapovijedima, ali strahuje neznanje da se ne prihvati onoga što ne može dostojno ispuniti. Jer neće moći podnijeti teret tolika bremena onaj koga ne osvjetljava svjetlo nikakva znanja. Ali budući da je briga tvoje pomnosti i prianjati uz božanske zapovijedi i da se borbe svetaca, pokvarene bilo pogreškom pisara bilo nemarnošću učitelja, ispravljanjem uzdignu na bolje stanje sa zadivljujućom vedrinom duha, te da se Kristove crkve čudesno urese, nisi dugo dopustio da knjižica koja sadrži djela tolika ispovjedaoca ostane neispravljena. Ali čudim se što, ostavivši glavne naučitelje, to zahtijevaš od naše malenkosti, da se nedavno, u vrijeme tvoga nadbiskupstva i sinkelata, razjasne djela najblaženijega ispovjedaoca Leucija i da se pomno izloži kojim je redom preneseno njegovo slavno tijelo, kako sam našao u spisima i doznao iz istinitoga pripovijedanja. I dok razmatram slabost svoga uma, veoma se bojim da, dok sam pozvan ispravljati tuđe pogreške, sam ne počinim ono što treba ispravljati. Ipak, budući da se sluga ne usuđuje opirati Gospodaru, pokušat ću izložiti ono što zapovijedaš, daj Bože jednako uspješno kao i rado: jer moćan je svemogući Gospodin, vrhovni svećeniče Ivane, po zaslugama koje posreduju, tvojima i tvoga ispovjedaoca, svojim svjetlom rasvijetliti tminu moga neznanja i, da bih udovoljio tvojoj volji, pružiti građu za govor.

Dok je vladao častohvalni i veličanstveni car Teodozije, štovatelj Božji, koji je podigao crkve, po apostolskoj zapovijedi čuvao je skrb za one koje su stari lukavo pogubili herezom, i po pravovjernoj ih vjeri pridobio. Dogodilo se pak u njegovo vrijeme da je kršćanska vjera rasla, i tko je htio služiti Gospodinu, javno je stupao bilo da propovijeda, bilo da vrši dobra djela. U isto pak vrijeme bijaše u Aleksandriji častohvalni muž, imenom Eudecije, čovjek jednostavan i pun ljupkosti, istaknut u milostinjama, postovima i molitvama, u bdjenjima, u ljubavi i čistoći i vedrini duha, kojemu je bio jedinac sin Euprescije.

3 Kad je pak dječaku bilo deset godina, majka njegova, imenom Eufrodizija, preselila se s ovoga svijeta. Otac je pak sa svojim sinom Euprescijem ušao u samostan bl. Hermeta i predao ga na književne nauke. Primio je toliku duhovnu milost da je u svakoj hitrini postajao jači od onih koji su se u školama činili vršnjacima, i nije to činio po naravi, nego po duhu, tako je došlo njegovo djelovanje da unutar samostana nitko nije mogao nadmašiti poslušnost njegove stege. Naposljetku, kad mu je već bilo osamnaest godina, samostanska su ga braća ljubila, videći ga čestita lica, ljupkošću sjajna, jasna u govoru, jednostavna u poslušnosti, velikodušna u ljubavi, marljiva u Svetom pismu.

4 Dogodilo se pak da je samostanski poglavar Niketa preselio Gospodinu, tada bl. Euprescije zapovjedi da se njegovo tijelo vrlo brižno položi: i ne nakon mnogo dana samostanska se braća okupiše da za opata izaberu bl. Euprescija. Ali je on to snažno odbijao i govorio da nije dostojan, a i otac njegov Eudecije ga je tako opominjao da nije priznavao da je dostojan biti opatom. Kad je pak bl. Eupresiju bilo dvadeset i pet godina, rekoše mu samostanska braća: Zašto nas tako uznemiruješ u nevolji i ne postavljaš ni sebe ni drugoga oca? Jer evo sedam je godina otkako smo bez opata, otkako je umro naš najsretniji gospodar Niketa: već smo od tada bez upravitelja i svatko živi po vlastitoj volji. Pazi da nam ne položiš račun, da ne dođe vuk i ne rastrgne stado Božje, već smo upoznali tvoja djela i odobrili tvoja djela, jer si dostojan vršiti tu čast. Tada im bl. Euprescije reče: Što je meni i vama, najsvetija braćo, da mi dosađujete zbog ovoga što nikako ne mogu učiniti? Ponajprije pak u onome što opominje i što pravilo nalaže da se čini, uplašen ne mogu poslušati: a drugo, kad nisam ni redovnik ni obnašatelj crkvene časti, i kako može biti da ja budem otac nad vama, kad vam ne mogu pružiti ni propovijedanja ni išta opominjati u djelima.

Čudesan poziv na biskupstvo.

Dogodilo se pak ne nakon mnogo vremena da se slavila svečanost pobožnoga Uznesenja Bogorodice i Gospodina našega Isusa Krista, Djevice Marije, i da je bl. Euprescije zajedno s ocem Eudecijem ondje došao radi molitve Bogorodici, Gospodinu našemu Isusu Kristu, jer nije bila daleko od samostana njezina najsvetija crkva, u kojoj su se okupljali svi kršćani koji su živjeli u Aleksandriji i oni koji su boravili naokolo po susjednim mjestima. Događalo se pak da je bl. Eudecija, oca bl. Euprescija, Rukopis je imao resceptis; pretpostavili smo da treba čitati rescissis ili rejectis.b Sincel se naziva kao sudrug iste ćelije. Tako se nekoć nazivao onaj koji je imao naslijediti patrijarha ili pak kojega drugog biskupa, čemu nas mnogim primjerima uči naš Gretser u 14. pogl., 3. knj. Commentar. in Codini Curapalotæ, 20. pogl. Bilo je to i političko dostojanstvo. Počelo je zatim biti počasni naslov i davati se mnogima koji možda nikada nisu stanovali u patrijarhatu, kao što su sada domaći našega Gospodina, samo po naslovu. cija svladao san i da mu je od Gospodina otkriveno duhovno viđenje, i kako će on sam preseliti iz ovoga krhkog života, i kako će njegov sin Euprescije pristupiti biskupskoj službi, i kako će Gospodin po njemu privesti k pravoj i pravovjernoj vjeri herezu koja je bila u gradu Brindisiopolu. U samom mu pak viđenju reče: Eudecije, Eudecije najvjerniji i ljupkošću presjajni, evo, više se ne zoveš Eudecije, nego Eudeklije, to jest najblaži tješitelj, a tvomu sinu više neće biti ime Euprescije, nego Leucije, to jest „Sišao je u njega Duh Gospodnji”. Probudivši se, Eudecije pozva svoga sina Euprescija, koji mu odmah ispripovjedi sve što mu je bilo otkriveno, i o njegovoj smrti i kako ga Gospodin zove drugim imenom, i samoga Euprescija više ne zove, nego Leucijem, te mu reče: Vidi, sine, jer ja se već razrješujem i vrijeme je moga oslobođenja došlo, a ti se nemoj dati zavesti onečišćenjem ovoga svijeta i krhkim, opakim laskanjem ovoga vijeka, jer mi je to otkriveno od moga Gospodina, da ćeš obući biskupski znak i kako po tebi Gospodin želi izliječiti herezu koja je u brindisiopolskom gradu.

6 Dok je pak on šutio, bl. Leucije, koji se prije zvao Euprescije, prostrvši se potrbuške na zemlju, pomoli se i reče: Blagoslovljen si, Gospodine, Bože otaca naših Abrahama, Izaka i Jakova, koji ne prezireš one koji se u tebe uzdaju, niti uskraćuješ svoje milosrđe u neimaštini bijednika, nego si se smilovao meni: zato te, Gospodine, Bože neba i zemlje, hvalim i slavim, jer si ti Gospodine koji ljubiš duše: tebi neka je hvala kroz neizmjerne vijeke. Amen. I kad je bl. Leucije završio molitvu, začu se glas s neba koji mu reče: Leucije, Leucije, najsjajniji i umom i srcem, evo, tvoje je ime upisano u knjizi života i spomen tvoj neće se izbrisati iz knjige živih. Tada se, pri samom tom glasu, svi uznemiriše i padoše na zemlju, čujući glas, ali ne videći nikoga: ali i bl. Leucije u istom se strahu prostro zajedno sa svima, problijedjevši. Svi su doduše čuli glas, ali nisu znali odakle dolazi niti o komu govori. Tada pak ustaše sa zemlje svi drhteći i počeše ustrajati u psalmima, himnima i hvalospjevima Gospodinu.

7 Kad je pak svanulo, pope se arhiđakon na uzvišeno mjesto i poče vikati govoreći: Komu je to ime Leucije? I kad se povikalo treći put i nitko se nije javljao, reče bl. Leucije: Meni je to ime, jer ga nisam primio od ljudi, nego od svoga Gospodina Isusa Krista. Tada se svi začudiše koji su ga poznavali i počeše govoriti: Nije li ovo Eudecijev sin i ime mu je Euprescije, i kako govori da mu je ime Leucije? Reče pak bl. Leucije: Uistinu, jer sam tako imao ime, ali Gospodin ga je u onomu glasu po objavi promijenio mome ocu govoreći: Eudecije, Eudecije, evo, tvoje je ime napisano u knjizi života i ime ti više neće biti Eudecije, nego će biti Eudeklije, to jest najblaži tješitelj; koji je odmah nastavio govoreći: Tvomu sinu, kojega zoveš Euprescijem, više neće biti ime Euprescije, nego Leucije. A on, probudivši se iz sna, reče: Snaga je moja i hvala moja Gospodin i postao mi je na spasenje, glas radosti i spasenja u šatorima pravednika: desnica Gospodnja očitova snagu, desnica Gospodnja uzvisi me, neću umrijeti, nego ću živjeti i pripovijedati ova djela Gospodnja. I kad je to bilo rečeno, reče mi tako kao što ste i čuli. Kad sam pak ja to čuo od njega, počeh zahvaljivati svomu Gospodinu Isusu Kristu. Tada se u samim mojim nedostojnim molitvama začu onaj glas s neba nad ovom najsvetijom crkvom, koji ste svi čuli. Evo, zato ja kažem da je to moje ime.

8 Tada svi rekoše: Neka pristupi tvoj otac, da čujemo iz njegovih usta jesu li istinite riječi koje govoriš. Bl. Leucije reče: Neka pristupi. Tada zapovjediše da se dovede Eudecije, otac bl. Leucija, pred očima svega mnoštva koje je ondje bilo. Jer bl. Eudecije bijaše duboke starosti, već od devedeset i sedam godina. Tada ga upitaše govoreći: Ispripovijedaj, oče, jer ti nikoga ne štediš i nikoga ne osuđuješ, jer ne gledaš ni na čiju osobu. Reče bl. Eudecije: Što želite da ispripovjedim? A oni mu rekoše: O onomu glasu koji je zagrmio nad ovom svetom crkvom ove noći, jer svi mi znamo da se tvoj sin do sada zvao imenom Euprescije, a sada govori da je ono ime koje ste čuli njegovo. Bl. Eudeklije reče: Istinu govori da je njegovo, jer mi je to Gospodin ove noći pokazao u viđenju, rekavši da je blizu dan moje smrti i da meni neće biti ime Eudecije, nego Eudeklije, a o ovome mome sinu reče da se ne zove imenom Euprescije, nego Leucije. I reče mi da on treba obući biskupski znak i da će Gospodin po njemu privesti k pravoj i pravovjernoj vjeri herezu koja je u Brindisiopolu. Takva mi je, dakle, dana objava; stoga sam siguran da je ono ime koje ste čuli ove noći njegovo. Naposljetku, razveseljeni pripovijedanjem o tome događaju, svi zajedno iskazaše neizmjernu hvalu hranitelju Ocu i njegovu najdražemu Sinu i svetomu Duhu, te od toga vremena počeše s najvećom pobožnošću štovati i blaženoga Leucija.

a Niže pokazuje da je bilo idolopoklonstvo.
b Brindisium i Brundisium naizmjenično govore Latini, Grci Βρεντήσιον, Βρεντέσιον, Talijani Brindisi. Grad je nekoć bio glasovit, kao što se niže kaže, i proizlazi iz svih grčkih i latinskih pisaca te iz Tabula Peutingeriana, gdje se označuje znakom glavnoga grada. Ima glasovitu luku, po kojoj se gotovo jedino sada, i po nadbiskupskom sjedištu, preporučuje.
c Ovo tumačenje Eudeklija i Leucija nije uzeto iz grčkoga korijena.

Svećeništvo, čudesa.

Nakon toga poče aleksandrijski prvosvećenik nagovarati bl. Leucija da ga posveti za arhiprezbitera. Tada bl. Leucije reče: Nisam dostojan vršiti ovu čast, nego neka bude kako je ugodno mome Gospodinu. Sav pak puk povika i reče: Nije dostojan samo arhiprezbiterata, nego i biskupstva. Tada je pak bl. Leucije zaređen za arhiprezbitera Aleksandrijske Crkve.

10 U isto pak vrijeme dođe neki čovjek po rodu Etiopljanin na kršćanski život, kojega poče držati i uznemirivati zavidni đavao, i stari neprijatelj poče vikati kroz njegova usta govoreći: Želim biti kršćanin. Tada ga pak odvedoše bl. Leuciju govoreći: Gospodine najsvetiji oče, ovoga čovjeka okrutno muči nečisti duh. Vidjevši ga, bl. Leucije reče: Umukni, đavlov duše. Na taj glas odmah zadrhta i poče s plačem vikati govoreći: Ako iz ovoga izađem, kamo ću ući, jer nemam boljeg doma od ovoga? Njemu bl. Leucije reče: Nečisti duše, budi odsutan od Božjega stvorenja i ne usuđuj se više ondje stanovati, nego svezan i potisnut iziđi iz onoga koga si, vođen zavišću, do sada držao okovana svojim najgorim lancima; i izišavši, uđi u one posude koje ne vjeruju Gospodinu našemu Isusu Kristu niti se klanjaju njegovu životvornomu križu. Tada sam taj strašni đavao iziđe iz tijela etiopskoga čovjeka kroz njegova usta u obličju najcrnje ptice, plačući i ovako govoreći: Što je meni i tebi, slugo Božji Leucije? Zašto mi braniš stanovati i izbacuješ me iz ovoga moga doma koji sam sebi pribavio? I bojeći se toga, nisam htio ući s onima koji su lijepa lica, nego sam rekao misleći: ako uđem u ovaj dom, koji je na pogled najgori, odavde me nitko neće istjerati. Odmah ga pak bl. Leucije označi znakom križa, i najgori đavao odstupi i nije se više usudio govoriti.

11 Tada kao potres potrese mjesto i, otišavši u Egipat, zavidnik, zapaljen žučnom bakljom protiv ljudskoga roda, pogubi mnoge Židove i pogane, i ušavši u neki grad u Egiptu, poče ići usred grada u obličju zmije; i ako bi mu se ispriječio čovjek ili zvijer, ubijao ih je sve do mjesta koje se zove Galgather, što se sa sirijskoga na latinski prevodi „kupalište svih”. Dogodilo se pak da je bl. Leucije u isti sat prolazio od Aleksandrije u Egipat: kad je stigao na mjesto gdje se to dogodilo i našao mnoštvo naroda kako plače, reče onima koji su ondje stajali: Što je takav plač među vama i tko je pobio ove koji su mrtvi? A oni rekoše: Zmaj je ušao u ovaj grad i ove koje vidiš mrtve, on ih je ubio: sada u ovaj sat, prije nego što si ti došao, bacio se u more i utopio se. Tada bl. Leucije zapovjedi da se donese voda, i kad ju je blagoslovio, poče njome škropiti mrtve: i kad su bili poškropljeni njegovim rukama, reče ovako: U ime Gospodina Sabaota, ustanite, jer niste svladani okovom smrti, nego đavlovim otrovom, i ne možete se osloboditi od moći njegove sile zbog đavoljega i najgoreg roda zmija, koji nisu mogli dokrajčiti ni vi ni ludost Židova ni pogana: nego je zato do sada mogao napasti vašu opakost jer je sljepoća vašega srca zavladala vama. Nego ustanite i dajte hvalu onomu koji vas je stvorio. I odmah, govoreći to, bl. Leucije dotače štapom koji je držao mrtva tijela: smjesta pak na glas bl. Leucija svi se podigoše i počeše držati njegove najsvetije noge govoreći: Tko je Bog kojega treba štovati, osim Oca i Sina i Duha Svetoga, kojega ti propovijedaš, najblaženiji Leucije, slugo njegov? Tada u onaj dan, kako od nevjernika tako i od Židova, povjerova u Gospodina našega Isusa Krista gotovo tri tisuće ljudi, ne računajući djecu i žene, hvaleći i blagoslivljajući Gospodina našega Isusa Krista zbog znakova i čudesa koje je Gospodin učinio po svomu svetomu sluzi Leuciju na hvalu svoga imena, i svi se krstiše.

12 U samo pak vrijeme ustaše zli ljudi, njih šestorica, Karason i Armogen, Paragitis i Arvalis, Algar i Mofijan, i sklopiše vijeće, podijeliše narod, podigoše rat protiv kršćana i izazvaše pobunu, tako da nisu dopuštali da ijedan kršćanin stanuje unutar grada, nego su neke nastojali izgnati, a neke predati mačevima. U međuvremenu jedan od njih, imenom Karason, uđe u crkvu bl. Marka, apostola i evanđelista, s isukanim mačem da pobije kršćane. Čim su ga ugledale stranke Kristovih štovatelja, ustaše, uhvatiše ga i predadoše ognju, i pobiše sve koji su bili s njim.

13 I u tim pobunama, veoma štujući Kristovu vjeru, dođoše pljačkaški mornari koji su se nazivali rodom Mlečana, i ušavši u grad počeše tražiti milostinju, i davalo im se. Ali oni, nakon što je prošlo mnogo dana, potajno odniješe više od polovice moći bl. Marka i dadoše se u bijeg. A crkveni čuvari, čim su ušli, nađoše škrinju otkrivenu i moći bl. Marka razdijeljene na sitne dijelove: tada se počeše žalostiti i izazivati mrmljanje zbog onoga što su žalili da im se dogodilo. Kad je to dakle čuo bl. Leucije, vrati se iz Egipta u Aleksandriju, uze moći bl. Marka iz škrinje i zatvori ih na drugo mjesto.

a Više čudesa sv. Leucija nego što se ovdje pripovijeda sadržavao je rukopis kojim se služio Ferrari, o Melaniji, plemenitoj ženi iz Aleksandrije, oslobođenoj od vodene bolesti. O Zerci (kako sam piše) vraču spaljenom ognjem, dok je Leucije, zaštićen znakom Presvetoga Trojstva, izišao neozlijeđen. Ono o Zareji vraču, raskrinkanu i ujedno kažnjenu ispitom ognja, pripisuje se sv. Helenu u životu sv. Eugenije. A da je aleksandrijsku gospođu Melaniju oslobodila ne od vodene bolesti, nego od četverodnevne groznice, predaje sama sv. Eugenija.
b Mnogo se to kasnije dogodilo, kao što ćemo reći 31. siječnja.

Odlazak u Italiju. Obraćenje Brindižana.

U međuvremenu, kad je umro poglavar Aleksandrijske Stolice, od svega mnoštva kršćana bl. Leucije zaređen je za nadbiskupa. Ali ne nakon mnogo vremena namjesnik Saturnin, sklopivši vijeće, htio je mačem pogubiti bl. Leucija. Čuvši za tu odluku, kršćani navališe da ubiju namjesnika Saturnina, a bl. Leucija, udubljena u božanske knjige, pokazaše oslobođena od Gospodina.

15 Tada bl. Leucije saziva sve Kristove vjernike i opominjući ih poče im pokazivati i tumačiti božansko viđenje govoreći: Znajte dakle da se meni moj Gospodin udostojao ukazati u viđenju da vam ovdje zaredim drugoga prvosvećenika, a da ja pođem u grad Brindisi. Čuvši pak to, svi katolički kršćani počeše se sa suzama bacati pred noge bl. Leucija govoreći: Sveti oče, nemoj nas ostaviti i učiniti siročadima, i narod koji si pridobio Gospodinu nikako nemoj prezreti, nego ga dovedi do kraja u borbi natjecanja. Na to najblaženiji Leucije odgovori i reče: Svi vi znate, dok sam još bio u svojoj mladosti, da se Gospodin udostojao u viđenju pokazati mome ocu Eudekliju da se moje ime promijeni, i kako bih trebao vršiti ovu čast, koje nisam bio dostojan, da bi Gospodin po meni blagoizvolio svojim svetim svjetlom uništiti herezu koja je u Brindisiopolu i učiniti te ljude dionicima našega zajedništva. Zato je moj Gospodin Isus Krist zapovjedio i meni je od njega objavljeno da vam predložim oca, a da ja izvršim ono što mi je on sam naložio. O Saturninu pak znajte da neće počiniti progonstva nad kršćanima, jer je kratak njegov život i glas o njegovoj moći. Znajte naime da će nakon moga odlaska iz ovoga grada pasti njegova kuća i zatrpati njega sa svima koji u njoj stanuju, tako da se više nikada neće naći nitko tko bi vas progonio vladajući. Tada se pak zbilo onako kako je rekao bl. Leucije.

16 U međuvremenu, po Gospodnjoj volji, kad je ondje zaređen prvosvećenik, on sam, uzevši sa sobom Euzebija i Dionizija, svoje arhiđakone, te petoricu drugih učenika, stiže do mjesta Stipes, i s njim dođe do mora sav puk vjernih kršćana, gotovo pet tisuća ljudi, ne računajući djecu i žene, koji su plačući s velikim žarom govorili: Zašto nas sve ostavljaš, oče, i ne iskazuješ naklonost svojim nesretnim slugama? Tada se bl. Leucije okrenu i sam u plaču, i kad je vidio da ga svi oplakuju kao mrtva, pomoli se Gospodinu i reče: Gospodine Bože moj, Isuse Kriste, ako je tvoja volja, nemoj dopustiti da se odvojim od ovih, među kojima si me se udostojao izabrati za slugu da ti služim, i prije nego što uzađem na lađu pokaži svoje obećanje koje si mi obećao, da svi povjeruju da se to meni ima očitovati po tvojoj volji, da kamo god hoćeš, Gospodine, ja brzo pođem. Dok su slušali svi koji su ondje bili, začu se glas s neba koji mu zagrmje govoreći: Leucije, duhom i djelom presjajni, nemoj prezirati ono što ti je zapovjeđeno od Gospodina, nego uzađi na lađu i pođi u miru. Kad je to dakle bilo povikano njemu, reče bl. Leucije svemu kleru i puku: Evo, zato sam zamolio svoga Gospodina Isusa Krista da svi spoznate da polazim po njegovoj volji. I pristupivši, sav red klerika ga poljubi, i tako uzađe na lađu i pođe u miru.

17 Tada pak, ploveći petnaest dana, stigoše u grad Adrijanopol, i ondje mu se pridružiše dva svećenika, Leon i Sabin, i našavši drugu lađu iz grada Regija, plativši vozarinu, uzađe na nju i stiže u Otranto. Ondje pak, prisiljen, siđe s lađe, i lađa otplovi svojim putem primivši blagoslov od bl. Leucija i od onih koji su bili s njim. Blaženi je dakle Leucije, ušavši sa svojim klericima u lađu Dalmatinaca i došavši u Brindisiopol, izišavši iz lađe, pristao nedaleko od istoga grada i upita nekoga od građana govoreći: Tko je vrhovni gospodar ovoga grada? Onaj odgovori: Zar niste čuli za velikoga Antioha? Evo, taj vlada kao gospodar cijele Italije. Sv. Leucije reče: Koju vjeru štuje? Tada se, smješkajući, rekoše oni koji su stajali uokolo: A zar postoji druga vjera ili Bog kojega treba štovati, osim Sunca i Mjeseca, koji osvjetljavaju sav svijet? Jer sve uši mogu čuti kada njihovi glasovi odjekuju iznad oblaka. Što je naime brže od sunčeva bljeska? Što sjajnije od mjeseca? Oni jasnim znakovima navješćuju predznake buduće oluje i radosti nadolazeće vedrine. Njima sv. Leucije, uzdahnuvši, reče: O bijedni i neuki, kako ste otuđeni od božanskoga svjetla? Jer svjetlost Sunca i Mjeseca služi njemu, niti se smiju nazivati bogovima oni koji se kreću u prostoru, izlaze i zalaze, u kojima nema nikakva božanstva, i dok se ne usuđuju stajati, okreću se od istoka na zapad uzvratnim kretanjem, i kadikad se zamrače maglom jednoga oblačića tako da se ne mogu pojaviti ni svijetliti onima koji ih štuju, a svjetlo im raste i opada, i toliko se razlikuje od onoga svjetla koje je Bog kojega mi štujemo, koliko stvorenje od Stvoritelja, prostorno od onoga neprostornoga. Bog je naime naš stvorio Sunce i Mjesec, nebo i zemlju i sve što je u njima, sam istinsko svjetlo koje prosvjetljuje sve koji vjeruju u njega. To je svjetlo stvorilo svjetlost sunca i mjeseca i dopustilo da služi ljudskomu otajstvu, da obasjava dan, a mjesec da odgoni noćne tmine. Kad biste naime prepoznali nevidljivo svjetlo našega Boga, nikada ne biste prignuli vratove pred tim vidljivim svjetlima. Tada tribun Armaleon reče: A koje je to svjetlo za koje tvrdiš da ga naše oči ne mogu vidjeti? Sv. Leucije reče: Krist, Sin Božji, koji se rodio od Duha Svetoga po Djevici Mariji. I kad mu je izložio sav nauk, kako se rodio, bio raspet i pokopan, te otajstvo uskrsnuća i uzašašća na nebo, i kako sjedi zdesna Ocu i da će doći suditi svemu svijetu ognjem i svakomu uzvratiti prema njegovim djelima. Slušajući ga kako tako govori, odmah se prostriješe na zemlju govoreći: Zaklinjemo te, oče, da nas učiniš dionicima vječnoga života. U isti ih pak sat sve pouči u vjeri i krsti, njih otprilike šezdeset i sedam.

18 Kad se to dogodilo, javljeno je Antiohu da je Armaleon postao kršćanin s mnogima; on posla i dade ga dovesti k sebi: kad je bio doveden, reče mu: Uistinu, kako čujem, Armaleone, kažeš da si kršćanin? Armaleon mu nije odgovorio. Tada razgnjevljeni Antioh reče: Zašto ne govoriš? Armaleon odgovori: A što bi u tebi trebalo izgledati bijesno ako sam kršćanin? Antioh reče: Ja ne pitam bijesno, nego jednostavno pitam da kažeš tko ti je dao taj nauk, jer budući da te znamo učenim u našoj književnosti i do sada si odbijao nauk kršćana, čudim se kako si došao do toga da priznaš da si kršćanin? Armaleon odgovori: Do sada sam bio slijep, ali sada živim u svjetlosti. Antioh reče: Kako živiš? Armaleon odgovori: Ako želiš, moći ćeš i ti upoznati taj život. Antioh reče: Ako ga ispravno pokažeš, želim vidjeti; ali ne vjerujem da postoji drugi život i drugo svjetlo osim Sunca i Mjeseca. Armaleon odgovori: Sunce i Mjesec nisu bogovi, nego ih je postavio na nebeski svod onaj koji ih je stvorio, i zapovijeda im da nam služe, a nas poziva da služimo njemu.

19 Tada pak zaprepašteni Antioh, čuvši to od Armaleona, reče mu: Tko te je svemu tome poučio? Armaleon odgovori: Neki Aleksandrinac, imenom Leucije. U međuvremenu je bl. Leucije bio izvan grada nasuprot zapadnim vratima kod amfiteatra i ondje je poučavao i krstio one koji su po njegovoj riječi vjerovali u Krista. Tada posla Antioh i dade bl. Leuciju pozvati k sebi s velikom blagošću. Kad je došao, reče mu Antioh: Ako želiš da povjerujem prema tvomu propovijedanju, učini da se po tvomu posredovanju smiluje nama tvoj Bog i dade nam kišu, bez koje smo, čini se, već dvije godine. Blaženi je pak Leucije, sazvavši k sebi svoje klerike i sve kršćane, obavio Gospodnje litanije. Čim je podigao oči k nebu, izlila se tolika kiša da su sve pokrajine Italije prepoznale božanstvo Božje očitovano po bl. Leuciju.

20 U međuvremenu vjeruje Kristu Antioh i sav grad Brindisi, i krstiše se svi, njih otprilike dvadeset i sedam tisuća, na hvalu i slavu Gospodina našega Isusa Krista, i sagradiše crkvu u čast blažene Bogorodice i Djevice Marije i bl. Ivana Krstitelja na mjestu gdje su primili sveto krštenje. Tada ih je pak još savršenije učvrstio u vjeri i nauku, i tako je u miru usnuo u Gospodinu. Antioh je pak prema viđenju bl. Leucija dao pokopati njegovo časno tijelo na onom mjestu gdje je sišao s lađe kad je došao iz Aleksandrije, i isti Antioh, častohvalne uspomene, zapovjedio je da se u njegovo ime sagradi crkva sa svom marljivošću i dostojnošću, koja je posvećena od biskupa 13. svibnja. Svečana se pak proslava njegova usnuća slavi 11. siječnja. Mnoga je pak čudesa po istomu svomu sluzi Leuciju na hvalu svoga imena udostojio učiniti svemogući Gospodin, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, Amen.

a Možda je postavljen za biskupa neke druge stolice u Egiptu, ili za korepiskopa aleksandrijskoga patrijarha, vršeći možda u samom gradu Aleksandriji biskupsku službu, ali pod patrijarhom: što se, čini se, mora reći i za Filipa, oca sv. Eugenije, budući da obojica nedostaju u popisu aleksandrijskih prvosvećenika, inače pomno sastavljenu.
b Nije to trački Adrijanopol, nego možda onaj koji je bio u starom Epiru, kao što se nalazi u 1. činu Kalcedonskoga sabora.
c Možda treba čitati adjunxit.
d U povijestima je nepoznat Antioh koji bi upravljao cijelom Italijom. Možda je upravljao cijelom pokrajinom oko Brindisija, odakle su ga priprosti ljudi smatrali gospodarom cijele Italije, ili su svakako cijelom Italijom nazivali susjedni i sebi poznat kraj.

O prijenosima sv. Leucija.

Slavno i svakom pobožnošću poštovanja dostojno tijelo najblaženijega ispovjedaoca Leucija, kako je, po Kristovoj volji, odneseno iz Brindisija i predano Tranijcima, nastojat ću redom izložiti.

Dakle, nakon što je najsvetije tijelo ovoga ispovjedaoca kod grada Brindisija dostojno predano pokopu, i nakon što je prošlo mnogo vremena, kako su tražile zasluge stanovnika i po božanskom sudu, dogodilo se da je spomenuti grad neprijateljskom rukom bio do temelja razoren, i ono što je nekoć bilo uzvišeno bogatstvom i slavom, u obliku sasvim maloga gradića do sada se nastanjuje i vidi: čije je razorenje pred očima onih koji ga žele promotriti.

2 Kad je grad bio razoren i srušen, oratorij svetoga ispovjedaoca, koji je bio sagrađen vani, štovao se izvan gradića. Odatle je došlo do toga da su neki pobožni muževi iz Tranija, božanski nadahnuti, vrlo pobožno pohrlili u isti taj oratorij u kojemu je počivao dragocjeni zalog. Kad su pak stigli na mjesto gdje se čuvalo divno i presjajno tijelo slavnoga prvosvećenika i ondje nikoga nisu zatekli, dogovorivši se, odatle su odnijeli najsvetije tijelo i, vraćajući se s najvećom radošću, pristali nedaleko od grada Tranija, otprilike dvanaest stadija. Ondje su pak, radujući se i kličući, položili časni zalog. Kad se pak čulo to o dolasku svetoga tijela, sav je narod s golemom radošću žurio vidjeti ono što je želio imati. Na takav su pak prizor grnuli u gomilama ljudi svake dobi koji su mogli i oba spola, hvaleći i blagoslivljajući velika djela Svemogućega, koji se udostojao svojim slugama poslati tako velika i takva zaštitnika.

3 Naposljetku paka biskup Canose sa svom pratnjom klerika i skupom naroda koji je išao naprijed i straga, i sa svom opreznošću i pobožnošću, preuze najsvetiji zalog i, s bakljama i tamjanima, sa suzama i hvalospjevima, uđe u grad Trani, donoseći sa sobom tako veliko blago sve do crkve svete Bogorodice i vazda Djevice Marije, u kojoj je, položivši tako velik zalog, bez odlaganja, radosno iskopavši, građani ondje s velikom radošću sagradiše oratorij onako kako je isti slavni ispovjedalac Kristov zaslužio kod Brindisija, gdje su sa svom marljivošću i časno pohranili njegovo najsvetije tijelo zahvaljujući Gospodinu Isusu Kristu, koji se udostojao po svomu prvosvećeniku Leuciju ondje očitovati mnoga dobročinstva i divne kreposti. Na mjestu pak gdje je prije bilo položeno njegovo sveto tijelo, nedaleko od istoga grada, kako sam već rekao, sagradili su baziliku posvećenu u njegovu čast i ime, u kojoj oni koji pobožno mole primaju ozdravljenje od različitih bolesti sve do današnjega dana.

4 Dogodilo se pak nakon dugih tijekova godina da je narod Izmailćana zbog grijeha naroda napao spomenuti grad i, srušivši zidine i raspršivši stanovnike po okolnim mjestima, razorio crkve svetaca, i, što je grehota reći, ondje gdje su se pjevale božanske službe, odjekivali su glasovi nerazumnih životinja, i ondje gdje je kršćanski puk uzimao hranu i piće života, ondje su (o žalosti!) bile načinjene jasle za konje, jer su barbari oratorij najblaženijega ispovjedaoca držali u preziru i gaženju bez poštovanja. Čuvši pak to neki čovjek plemenita roda, knez Beneventa, da izmailćani nimalo ne drže do časnoga i svake časti dostojnoga tijela najsvetijega Leucija, odmah nastojaše javiti njihovu knezu, obećavajući da će mu dati mnoge utege zlata ako mu se dade dragocjeni zalog. Privučen pak onaj pohlepom za zlatom dade takav odgovor da, ako donese obećano zlato, nipošto se neće protiviti odnošenju svetoga tijela, i to potvrdi prisegom i vjernošću. Tada pak isti knez, obradovavši se velikom radošću, dade dar koji je bio obećao i primi najslavniji zalog, prenijevši ga sa svom marljivošću i vedrinom u Benevento.

5 Ali svemogući Bog, ne želeći da grad Tranjana bude lišen tako velika prvosvećenika i zaštitnika, protjeravši neprijatelje, dade pokoj umornima i dopusti da dugo napaćeni narodi odahnu. I budući da su izgubili tako veliko blago, bili su pogođeni velikom žalošću: i kad su tjeskobno tražili kako bi mogli zadobiti divno tijelo, održavši vijeće, poslaše u Benevento da, ako želi, isti knez primi dani dar i u nevolji im daruje ponuđeno sveto tijelo. Kad se on, veoma se opirući, nije htio udovoljiti moliteljima, tada njegov brat, koji je pravednom vagom razdijelio taj blaženi zalog, reče: Ako mi pak date onoliko koliko smo dali poganima za cijelo tijelo, imat ćete od mene cijelu polovicu istoga tijela: inače ćete se bez tako velikoga blaga vratiti svojim kućama. Čuvši to, oni koji su bili poslani, premda tužni, ipak počeše među sobom ovako razgovarati: Bolje nam je, kažu, postati dionicima svetoga tijela i ponijeti sa sobom dio nego se sa stidom i zbunjenošću vratiti bez učinka. I davši uteg zlata, primiše cijelu polovicu podijeljenoga tijela, i sa svom radošću pobožno donesoše najsvetije ostatke bl. Leucija ispovjedaoca u grad Trani, položivši ih rukama pobožnih svećenika na ono mjesto gdje su prije bili smješteni sa svom opreznošću i poštovanjem, slaveći i hvaleći milosrđe Otkupitelja, koji je napaćenomu tranjskom puku uklonio dugotrajno ugnjetavanje neprijatelja i podario blaga zaštitnika i čuvara. Onaj dakle čovjek, ne samo onaj koji je za primljenu cijenu prodao sveto tijelo, nego i oni koji su od njega potekli iz naraštaja u naraštaj, mučeni su oskudicom gladi sve do današnjega dana.

6 U međuvremenu je Teodozije, prvosvećenik orijske Stolice, sklopio dobrotvorno prijateljstvo s beneventskim knezom; uzdajući se u njegovu ljubav, zatraži od njega neki dio dragocjenoga tijela. A on, udovoljivši njegovim molbama, sa svom marljivošću udijeli ono što je pobožna bratska ljubav tražila: i primivši dar tako velikoga blaga, s velikim ga klicanjem pohrani u Brindisiju na prijašnjem mjestu.b

Epilog, s prizivanjem sveca.

7 Stoga, predraga braćo, na svečanost ovoga dana neka se raduje Benevento i neka kliče Trani, neka se veseli Brindisi, jer smo zaslužili imati tako velika i takva zaštitnika. Neka naime isti najblaženiji ispovjedalac Kristov pazi na naklonost svih, usliši molitve, i kao što u nebeskim kraljevstvima bez prestanka kliče sa četama svetaca, tako neka i mi, koji slavimo njegovu svečanost na zemlji, postanemo dionicima radosti vječnoga blaženstva. Moćan je naime slavni prvosvećenik svojim nas zagovorom osloboditi od nadolazećih pogibelji i od budućih nedaća. Molimo dakle svim žarom srca i usrdno zazivajmo pomoć svoga zaštitnika govoreći: Sv. Leucije, pomozi nama, smiluj se onima koji te mole, priteci u pomoć nevoljama svojih naroda, neka osjetimo zaštitu tvoga spasenja u vrijeme naše nevolje; poslušaj zavjete, pogledaj suze, pomozi nevoljnima, zaštiti siročad i udovice, zakrili opate, odobri redovnicima, upravljaj biskupima, ojačaj klerike, spomeni se svih kršćana, osobito Ivana, tranjskoga, sipontskoga i garganskoga nadbiskupa, kao i biskupskoga i carskoga sinkela, koji tvoju svetkovinu nad svima najpobožnije štuju, po Gospodinu našemu Isusu Kristu, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog u vijeke vjekova. Amen.c d

a Ta je stolica sada sjedinjena s barskom.
b Dio Brindisijskoj Crkvi. Uria, Οὐρία, Οὐρητόν, pučki sada Oria, grad između Brindisija i Taranta, biskupski, pod tarantskim nadbiskupom.
c Sada je sipontska ili manfredonska nadbiskupija sjedinjena s biskupijom Monte Gargana, ali ne i s tranjskom.
d Budući da pisci osobito za sebe same zazivaju zaštitu svetaca, vjerojatno je da je ovaj autor bio sincel, jer želi da se svetac posebno spomene samo nadbiskupa i sincela.

KRAJ

✠

11. siječnja Kalendar godine