Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 93, a. 1

Hoće li se blaženstvo svetih povećati nakon suda

Prigovor 1. Čini se da blaženstvo svetih neće biti veće nakon suda nego prije. Jer što se neka stvar više približava božanskoj sličnosti, to savršenije dioništvuje u blaženstvu. No duša je sličnija Bogu kada je odijeljena od tijela nego kada je sjedinjena s njim. Dakle, njezino je blaženstvo veće prije ponovnoga sjedinjenja s tijelom nego poslije.

Prigovor 2. Nadalje, moć je djelotvornija kada je ujedinjena nego kada je razdijeljena. No duša je više ujedinjena kada je odijeljena od tijela nego kada je združena s tijelom. Dakle, ona tada ima veću moć za djelovanje, te posljedično ima savršeniji udio u blaženstvu, budući da se ono sastoji u radnji [Usp. FS, pit. 3, čl. 2].

Prigovor 3. Nadalje, blaženstvo se sastoji u činu spekulativnoga razuma. No razum se u svojemu činu ne služi tjelesnim organom; te posljedično time što se ponovno sjedinjuje s tijelom duša ne postaje sposobna za savršenije razumijevanje. Dakle, blaženstvo duše nije veće nakon suda nego prije njega.

Prigovor 4. Nadalje, ništa ne može biti veće od beskonačnoga, pa tako dodavanje konačnoga beskonačnome ne rezultira nečim većim od samoga beskonačnoga. No blažena duša prije svojega ponovnog sjedinjenja s tijelom biva učinjena blaženom radujući se u beskonačnome dobru, naime u Bogu; a nakon uskrsnuća tijela neće se radovati ničemu drugom osim možda slavi tijela, a to je konačno dobro. Dakle, njihova radost nakon ponovnoga preuzimanja tijela neće biti veća nego prije.

Naprotiv, glosa na Otk 6,9, „Vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih“, kaže: „Sada su duše svetih pod žrtvenikom, to jest manje uzvišene nego što će biti“. Dakle, njihovo će blaženstvo biti veće nakon uskrsnuća nego nakon njihove smrti. Nadalje, baš kao što se blaženstvo daje dobrima kao nagrada, tako se nesreća dosuđuje opakima. No nesreća opakih nakon ponovnoga sjedinjenja s njihovim tijelima bit će veća nego prije, budući da će biti kažnjeni ne samo u duši nego i u tijelu. Dakle, blaženstvo svetih bit će veće nakon uskrsnuća tijela nego prije.

Odgovaram: bjelodano je da će se blaženstvo svetih povećati u opsegu nakon uskrsnuća, jer njihovo blaženstvo tada neće biti samo u duši nego i u tijelu. Štoviše, i blaženstvo duše povećat će se u opsegu, s obzirom na to da će se duša radovati ne samo u svojemu vlastitom dobru, nego i u dobru tijela. Možemo također reći da će se blaženstvo duše povećati u jakosti [Usp. FS, pit. 4, čl. 5, ad 5, gdje sv. Toma opoziva ovu tvrdnju]. Jer čovjekovo se tijelo može razmatrati na dva načina: prvo, kao ovisno o duši za svoje dovršenje; drugo, kao ono koje sadrži nešto što smeta duši u njezinim radnjama, time što duša ne dovršava savršeno tijelo. Glede prvoga načina razmatranja tijela, njegovo sjedinjenje s dušom dodaje stanovitu savršenost duši, budući da je svaki dio nesavršen, te se dovršava u svojoj cjelini; stoga se cjelina odnosi prema dijelu kao oblik prema tvari. Posljedično, duša je savršenija u svojemu naravnom bitku kada je u cjelini, naime, u čovjeku koji proizlazi iz sjedinjenja duše i tijela, nego kada je odijeljeni dio. Ali glede drugoga razmatranja sjedinjenje tijela smeta savršenosti duše, stoga je pisano (Mudr 9,15) da „raspadljivo tijelo opterećuje dušu“. Ako se dakle iz tijela uklone sve one stvari u kojima ono smeta radnji duše, duša će biti jednostavno savršenija dok postoji u takvome tijelu nego kada je odijeljena od njega. No što je neka stvar savršenija u bitku, to je savršenije kadra djelovati: stoga će radnja duše sjedinjene s takvim tijelom biti savršenija od radnje odijeljene duše. Ali proslavljeno će tijelo biti tijelo ovoga opisa, bivajući posvema podložno duhu. Dakle, budući da se blaženstvo sastoji u radnji [Usp. FS, pit. 3, čl. 2 i dalje], blaženstvo duše nakon njezina ponovnog sjedinjenja s tijelom bit će savršenije nego prije. Jer baš kao što je duša odijeljena od raspadljivoga tijela kadra djelovati savršenije nego kada je sjedinjena s njim, tako će nakon što se sjedini s proslavljenim tijelom njezina radnja biti savršenija nego dok je bila odijeljena. No svaka nesavršena stvar želi svoju savršenost. Otuda odijeljena duša naravno želi ponovno sjedinjenje s tijelom i zbog te želje koja proizlazi iz nesavršenosti duše njezina radnja po kojoj se nosi prema Bogu manje je snažna. To se slaže s Augustinovom riječju (Gen. ad lit. xii, 35) da „zbog želje za tijelom biva zadržana od toga da teži svim svojim silama prema onome vrhovnom dobru“.

Odgovor na 1. prigovor: duša sjedinjena s proslavljenim tijelom sličnija je Bogu nego kada je odijeljena od njega, utoliko ukoliko kada je sjedinjena ima savršeniji bitak. Jer što je neka stvar savršenija, to je sličnija Bogu: upravo tako srce, savršenost čijega se života sastoji u gibanju, sličnije je Bogu dok je u gibanju nego dok je u mirovanju, premda se Bog nikada ne giba.

Odgovor na 2. prigovor: moć koja je po svojoj vlastitoj naravi kadra biti u tvari djelotvornija je kada je podložena u tvari nego kada je odijeljena od tvari, premda je, govoreći apsolutno, moć odijeljena od tvari djelotvornija.

Odgovor na 3. prigovor: premda se u činu razumijevanja duša ne služi tijelom, savršenost će tijela donekle pridonijeti savršenosti razumske radnje utoliko ukoliko će time što je sjedinjena s proslavljenim tijelom duša biti savršenija u svojoj naravi, te posljedično djelotvornija u svojemu djelovanju, i shodno tome samo dobro tijela pridonijet će tako reći instrumentalno radnji u kojoj se sastoji blaženstvo: tako Filozof tvrdi (Ethic. i, 8,10) da vanjska dobra instrumentalno pridonose blaženstvu života.

Odgovor na 4. prigovor: premda konačno dodano beskonačnome ne čini veću stvar, ono čini više stvari, budući da su konačno i beskonačno dvije stvari, dok je beskonačno uzeto samo po sebi jedno. No veći opseg radosti ne gleda na veću stvar, nego na više stvari. Stoga se radost povećava u opsegu, time što se odnosi na Boga i na slavu tijela, u usporedbi s radošću koja se odnosila na Boga. Štoviše, slava će tijela pridonijeti jakosti radosti koja se odnosi na Boga, utoliko ukoliko će pridonijeti savršenijoj radnji kojom duša teži Bogu: budući da što je prikladna radnja savršenija, to je veća ugoda [Usp. FS, pit. 32, čl. 1], kako se navodi u Ethic. x, 8.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.