Suppl., q. 90, a. 1
Hoće li Krist suditi u obličju svojega čovještva
Prigovor 1. Čini se da Krist neće suditi pod obličjem svojega čovještva. Jer sud zahtijeva vlast u sucu. No Krist ima vlast nad živima i mrtvima kao Bog, jer tako je On Gospodar i Stvoritelj svega. Dakle, On će suditi pod obličjem svojega božanstva.
Prigovor 2. Nadalje, nesavladiva je moć nužna u sucu; stoga je pisano (Sir 7,6): „Ne traži da postaneš sudac, ako nisi dovoljno snažan da iskorijeniš nepravde“. No nesavladiva moć pripada Kristu kao Bogu. Dakle, On će suditi pod obličjem božanstva.
Prigovor 3. Nadalje, pisano je (Iv 5,22-23): „Otac... sav je sud predao Sinu, da svi časte Sina kao što časte Oca“. No jednaka čast onoj Očevoj ne pripada Sinu s obzirom na Njegovu ljudsku narav. Dakle, On neće suditi pod svojim ljudskim obličjem.
Prigovor 4. Nadalje, pisano je (Dn 7,9): „Gledao sam dok se postaviše prijestolja i Pradavni sjede“. No prijestolja označuju sudbenu vlast, a Bog se naziva Pradavnim zbog svoje vječnosti, prema Dioniziju (Div. Nom. x). Dakle, Sinu dolikuje suditi kao vječnomu; te posljedično ne kao čovjeku.
Prigovor 5. Nadalje, Augustin kaže (Tract. xix in Joan.) da je „uskrsnuće duše djelo Riječi Sina Božjega, a uskrsnuće tijela djelo Riječi koja je postala Sin Čovječji u tijelu“. No taj posljednji sud gleda na dušu više nego na tijelo. Dakle, Kristu dolikuje suditi kao Bogu radije nego kao čovjeku.
Naprotiv, pisano je (Iv 5,27): „I dade mu vlast da sudi jer je Sin Čovječji“. Nadalje, pisano je (Job 36,17): „Parnica je tvoja bila suđena kao parnica bezbožnika, po Pilatu“, prema glosi; stoga, „parnicu i sud povratit ćeš, da bi pravedno sudio“, prema glosi. No Kristu je sudio Pilat s obzirom na Njegovu ljudsku narav. Dakle, On će suditi po ljudskoj naravi. Nadalje, Njemu pripada suditi Koji je donio zakon. No Krist nam je dao evanđeoski zakon pojavivši se u ljudskoj naravi. Dakle, On će suditi pod tom istom naravi.
Odgovaram: sud zahtijeva stanovitu vlast u sucu. Stoga je pisano (Rim 14,4): „Tko si ti da sudiš tuđemu sluzi?“ Otuda dolikuje da Krist sudi s obzirom na to što ima vlast nad ljudima prema kojima će nadasve biti usmjeren posljednji sud. No On je naš Gospodin, ne samo po osnovi Stvaranja, budući da je „Gospodin Bog, on nas stvori i mi smo njegovi“ (Ps 100,3), nego i po osnovi Otkupljenja, koje Mu pripada s obzirom na Njegovu ljudsku narav. Stoga „Krist za to umrije i oživje da Gospodari i nad mrtvima i nad živima“ (Rim 14,9). Ali dobra Stvaranja ne bi nam dostajala za stjecanje nagrade vječnoga života, bez dodavanja dobročinstva Otkupljenja, zbog zapreke koja je nastala u stvorenoj naravi po grijehu našega praoca. Stoga, budući da je posljednji sud usmjeren na pripuštanje jednih u kraljevstvo, a isključenje drugih iz njega, dolikuje da Krist predsjeda tome sudu pod obličjem svoje ljudske naravi, budući da čovjek biva pripušten u kraljevstvo po milosti Otkupljenja te iste naravi. U tome se smislu navodi (Dj 10,42) da je „Njega... Bog postavio za suca živih i mrtvih“. I utoliko ukoliko otkupljujući ljudski rod nije obnovio samo čovjeka nego sva stvorenja bez iznimke, utoliko što su sva stvorenja poboljšana kroz obnovu čovjeka, prema Kol 1,20: „Izmirivši krvlju križa njegova, bilo ono na zemlji, bilo ono na nebesima“, slijedi da je po svojoj Muci Krist zaslužio gospodstvo i sudbenu vlast ne samo nad čovjekom, nego nad svim stvorenjima, prema Mt 28,18: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji“ [Usp. TP, pit. 59].
Odgovor na 1. prigovor: Krist, s obzirom na svoju božansku narav, ima vlast gospodstva nad svim stvorenjima po pravu stvaranja; ali s obzirom na svoju ljudsku narav On ima vlast gospodstva zasluženu po svojoj Muci. Ova je potonja tako reći sekundarna i stečena, dok je prva naravna i vječna.
Odgovor na 2. prigovor: premda Krist kao čovjek nema sam po sebi nesavladivu moć koja bi proizlazila iz naravne moći ljudske vrste, ipak se u Njegovoj ljudskoj naravi nalazi i nesavladiva moć izvedena iz Njegova božanstva, po kojoj su sve stvari podložene pod Njegove noge (1 Kor 15,25-28; Heb 2,8-9). Stoga će On suditi u svojoj ljudskoj naravi doista, ali po moći svojega božanstva.
Odgovor na 3. prigovor: Krist ne bi dostajao za otkupljenje ljudskoga roda da je bio puki čovjek. Stoga iz same činjenice što je kao čovjek bio kadar otkupiti ljudski rod, te time stekao sudbenu vlast, bjelodano je da je On Bog, te Ga posljedično valja častiti jednako s Ocem, ne kao čovjeka, nego kao Boga.
Odgovor na 4. prigovor: u tome Danijelovu viđenju jasno je izražen čitav poredak sudbene vlasti. Ta je vlast u samome Bogu kao svojemu prvom podrijetlu, a osobito u Ocu Koji je vrelo čitavoga Božanstva; stoga se na prvome mjestu navodi da „Pradavni sjede“. No sudbena je vlast prenesena s Oca na Sina, ne samo od vječnosti s obzirom na božansku narav, nego i u vremenu s obzirom na ljudsku narav u kojoj ju je zaslužio. Stoga se u spomenutome viđenju dalje navodi (Dn 7,13-14): „I gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin Čovječji. I dođe do Pradavnoga... I bi mu predana vlast, i čast, i kraljevstvo“.
Odgovor na 5. prigovor: Augustin govori putem svojevrsnoga prisvajanja, tako da učinke koje je Krist izveo u ljudskoj naravi povezuje s uzrocima koji su im donekle slični. A budući da smo stvoreni na sliku i priliku Božju s obzirom na našu dušu, a iste smo vrste kao čovjek Krist s obzirom na naše tijelo, on božanstvu pripisuje učinke koje je Krist izveo u našim dušama, a one koje je izveo ili će izvesti u našim tijelima pripisuje Njegovu tijelu; premda Njegovo tijelo, kao oruđe Njegova božanstva, ima također svoj učinak na naše duše, kako tvrdi Damaščanin (De Fide Orth. iii, 15), prema riječi iz Heb 9,14 da će Njegova „krv“ očistiti „savjest našu od mrtvih djela“. I tako je to što je „Riječ tijelom postala“ uzrok uskrsnuća duša; stoga je također prema svojoj ljudskoj naravi On prikladno Sudac ne samo tjelesnih nego i duhovnih dobara [Usp. TP, pit. 56, čl. 2, ad 1].
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.