Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 88, a. 1

Hoće li biti općega suda

Prigovor 1. Čini se da općega suda neće biti. Jer prema Nah 1,9, slijedeći prijevod Septuaginte, „Bog neće dvaput suditi istu stvar“. No Bog sudi sada o svakome čovjekovu djelu, dodjeljujući kazne i nagrade svakome nakon smrti, a također nagrađujući i kažnjavajući pojedince u ovome životu za njihova dobra ili zla djela. Dakle, čini se da drugoga suda neće biti.

Prigovor 2. Nadalje, ni u jednome sudskom istraživanju presuda se ne izvršava prije nego što je sud izrečen. No presuda božanskoga suda nad čovjekom odnosi se na stjecanje kraljevstva ili isključenje iz kraljevstva (Mt 25,34-41). Dakle, budući da neki stječu posjed kraljevstva sada, a neki su iz njega isključeni zauvijek, čini se da drugoga suda neće biti.

Prigovor 3. Nadalje, razlog zašto se stanovite stvari podvrgavaju sudu jest taj da donesemo odluku o njima. No prije svršetka svijeta svakome od osuđenih dodijeljena je njegova osuda, a svakome od blaženih njegovo blaženstvo. Dakle, itd.

Naprotiv, pisano je (Mt 12,41): „Ninivljani će ustati na sudu s ovim naraštajem i osuditi ga“. Dakle, bit će suda nakon uskrsnuća. Nadalje, pisano je (Iv 5,29): „Koji su dobro činili izići će na uskrsnuće života, a koji su radili zlo, na uskrsnuće suda“. Dakle, čini se da će nakon uskrsnuća biti suda.

Odgovaram: baš kao što se djelovanje odnosi na početak odakle stvari primaju svoj bitak, tako sud pripada cilju, u kojemu se privode svojemu svršetku. No u Bogu razlikujemo dvojako djelovanje. Jedno je ono po kojemu je prvo dao stvarima njihov bitak, oblikujući njihovu narav i uspostavljajući razlike koje pridonose njihovoj savršenosti: od ovoga se rada navodi da je Bog počinuo (Post 2,2). Njegovo drugo djelovanje jest ono po kojemu djeluje upravljajući stvorenjima; a o tome je pisano (Iv 5,17): „Otac moj sve do sada radi, pa i ja radim“. Stoga u Njemu razlikujemo dvojak sud, ali obrnutim redom. Jedan odgovara djelu upravljanja koje ne može biti bez suda: i po ovome se sudu svakome sudi pojedinačno prema njegovim djelima, ne samo kako su prilagođena njemu samome, nego i kako su prilagođena upravljanju svemirom. Stoga se nagrada jednoga čovjeka odgađa za dobro drugih (Heb 11,13-40), a kazna jednoga pridonosi koristi drugoga. Posljedično je nužno da postoji drugi, i to opći sud koji odgovara, s druge strane, prvotnome oblikovanju stvari u bitku, kako bi, naime, baš kao što su tada sve stvari neposredno proizišle od Boga, tako na koncu svijet primio svoju krajnju dopunu, time što će svatko konačno primiti ono što mu osobno pripada. Stoga će se na ovome sudu božanska pravednost očitovati u svim stvarima, dok sada ostaje skrivena, utoliko što se katkad s nekim osobama postupa na korist drugih, drukčije nego što bi se činilo da njihova očita djela zahtijevaju. Iz istoga će razloga tada biti opće odvajanje dobrih od opakih, jer više neće biti razloga da se dobri koriste opakima, ili opaki dobrima: radi koje su koristi dobri u međuvremenu pomiješani s opakima, dokle god se ovim stanjem života upravlja božanskom providnošću.

Odgovor na 1. prigovor: svaki je čovjek i pojedinačna osoba i dio čitavoga ljudskog roda: stoga mu pripada dvojak sud. Jedan, posebni sud, jest onaj kojemu će biti podvrgnut nakon smrti, kada će primiti prema onome što je učinio u tijelu [Usp. 2 Kor 5,10], ne doduše u potpunosti, nego samo dijelom, budući da neće primiti u tijelu, nego samo u duši. Drugi sud bit će izrečen nad njim kao dijelom ljudskoga roda: tako se za čovjeka kaže da mu se sudi prema ljudskoj pravednosti čak i onda kada se presuda izriče nad zajednicom čiji je on dio. Stoga na općemu sudu čitavoga ljudskog roda općim odvajanjem dobrih od opakih slijedi da će se svakome suditi. Pa ipak Bog neće suditi „dvaput istu stvar“, budući da neće nametnuti dvije kazne za jedan grijeh, a kazna koja prije suda nije bila u potpunosti nametnuta bit će dovršena na posljednjemu sudu, nakon kojega će opaki biti mučeni u isto vrijeme u tijelu i u duši.

Odgovor na 2. prigovor: presuda svojstvena ovome općem sudu jest opće odvajanje dobrih od opakih, koje neće prethoditi ovome sudu. Pa ipak čak i sada, glede posebne presude nad svakim pojedincem, sud ne stupa odmah u puni učinak budući da će čak i dobri primiti povećanje nagrade nakon suda, kako od dodane slave tijela tako i od dovršenja broja svetih. Opaki će također primiti povećanje muke od dodane kazne tijela i od dovršenja broja osuđenih koji se imaju kazniti, jer što su brojniji oni s kojima će gorjeti, to će više i sami gorjeti.

Odgovor na 3. prigovor: opći sud odnosit će se izravnije na općenitost ljudi nego na svakoga pojedinca kojemu se ima suditi, kako je gore rečeno. Stoga, premda će prije toga suda svatko biti siguran u svoju osudu ili nagradu, neće biti svjestan osude ili nagrade svakoga drugog. Otuda nužnost općega suda.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.