Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 84, a. 3

Hoće li se gibati trenutačno

Prigovor 1. Čini se da će gibanje svetih biti trenutačno. Jer Augustin kaže (De Civ. Dei xxii, 30) da „gdje god duh htjedne, ondje će tijelo smjesta biti“. No gibanje volje, po kojemu duh želi negdje biti, trenutačno je. Dakle, gibanje će tijela biti trenutačno.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof (Phys. iv, 8) dokazuje da nema gibanja kroz vakuum, jer bi slijedilo da se nešto giba trenutačno, budući da vakuum ne pruža nikakav otpor stvari koja je u gibanju, dok punina pruža otpor; pa tako ne bi bilo nikakva razmjera između brzine gibanja u vakuumu i brzine gibanja u punini, budući da je omjer gibanja s obzirom na brzinu jednak omjeru otpora što ga pruža sredstvo. No brzine bilo kojih dvaju gibanja koja se zbivaju u vremenu moraju nužno biti razmjerne, budući da je bilo koji vremenski razmak razmjeran bilo kojemu drugom. Ali na sličan način nijedno puno mjesto ne može se oduprijeti proslavljenom tijelu, budući da ono može biti na istome mjestu s drugim tijelom, bez obzira na to kako se to zbilo; kao što se ni vakuum ne može oduprijeti tijelu. Dakle, ako se uopće giba, ono se giba trenutačno.

Prigovor 3. Nadalje, moć proslavljene duše nadilazi moć neproslavljene duše, tako reći bez ikakva razmjera. No neproslavljena duša pokreće tijelo u vremenu. Dakle, proslavljena duša pokreće tijelo trenutačno.

Prigovor 4. Nadalje, što god se jednako brzo giba do onoga što je blizu i do onoga što je daleko, giba se trenutačno. No takvo je gibanje proslavljenoga tijela, jer ma kako udaljen bio prostor u koji se giba, vrijeme potrebno da se pomakne neprimjetno je: stoga Augustin kaže (QQ. De Resurrectione, Ep. cii, qu. 1) da „proslavljeno tijelo stiže jednako brzo do bilo koje udaljenosti, poput sunčeve zrake“. Dakle, proslavljeno se tijelo giba trenutačno.

Prigovor 5. Nadalje, što god je u gibanju, giba se ili u vremenu ili u trenutku. No nakon uskrsnuća proslavljeno se tijelo neće gibati u vremenu, budući da vremena tada više neće biti, prema Otk 10,6. Dakle, to će gibanje biti trenutačno.

Naprotiv, u mjesnome su gibanju prostor, gibanje i vrijeme jednako djeljivi, kako je dokazano u Phys. vi, 4. No prostor koji proslavljeno tijelo prelazi u gibanju djeljiv je. Dakle, i gibanje i vrijeme su djeljivi. Ali trenutak je nedjeljiv. Dakle, to gibanje neće biti trenutačno. Nadalje, neka stvar ne može istodobno biti cijela na jednome mjestu i dijelom na drugome mjestu, jer bi slijedilo da je preostali dio na dva mjesta u isto vrijeme, što je nemoguće. No što god je u gibanju, dijelom je u ishodištu „odakle“, a dijelom u cilju „kamo“, kako je dokazano u Phys. vi, 6; dok je sve što se pomaknulo posvema u cilju kamo je gibanje usmjereno; a nemoguće je u isto vrijeme gibati se i biti pomaknut. No ono što se giba trenutačno, giba se i pomaknuto je u isto vrijeme. Dakle, mjesno gibanje proslavljenoga tijela ne može biti trenutačno.

Odgovaram: mišljenja su o ovome pitanju vrlo podijeljena. Jer neki kažu da proslavljeno tijelo prelazi s jednoga mjesta na drugo bez prolaženja kroz međurazmak, baš kao što volja prelazi s jednoga mjesta na drugo bez prolaženja kroz međurazmak, te da je posljedično moguće da gibanje proslavljenoga tijela poput onoga volje bude trenutačno. Ali to ne stoji: jer proslavljeno tijelo nikada neće dospjeti do dostojanstva duhovne naravi, baš kao što nikada neće prestati biti tijelo. Štoviše, kada se za volju kaže da se pomiče s jednoga mjesta na drugo, ona se ne prenosi bitno s mjesta na mjesto, jer ni na jednome mjestu nije sadržana bitno, nego je usmjerena na jedno mjesto nakon što je nakanom bila usmjerena na drugo: i u tome se smislu kaže da se kreće s jednoga mjesta na drugo. Stoga drugi [Aleksandar Haleški, Sum. Th. III, pit. 23, mem. 3] kažu da je svojstvo naravi proslavljenoga tijela, budući da je tijelo, prelaziti kroz međurazmak i posljedično se gibati u vremenu, ali da je po moći slave, koja ga uzdiže do stanovitoga beskraja iznad moći naravi, moguće da ono ne prolazi kroz međurazmak, i posljedično da se giba trenutačno. No to je nemoguće jer uključuje proturječje; što se dokazuje kako slijedi. Pretpostavimo tijelo koje ćemo nazvati Z da se giba od A do B. Jasno je da Z, sve dok je cijelo u A, nije u gibanju; i na sličan način kada je cijelo u B, jer tada je gibanje prošlo. Dakle, ako je u bilo koje vrijeme u gibanju, mora nužno biti niti cijelo u A niti cijelo u B. Dakle, dok je u gibanju, ono je ili nigdje, ili dijelom u A, a dijelom u B, ili cijelo na nekom drugom posrednom mjestu, recimo C, ili dijelom u A i C, a dijelom u C i B. Ali nemoguće je da bude nigdje, jer bi tada postojala dimenzijska količina bez mjesta, što je nemoguće. Niti je opet moguće da bude dijelom u A, a dijelom u B, a da na neki način ne bude u međurazmaku; jer budući da je B mjesto udaljeno od A, slijedilo bi da u međurazmaku dio od Z koji je u B nije neprekinut s dijelom koji je u A. Dakle, slijedi da je ono ili cijelo u C, ili dijelom u C, a dijelom na nekom drugom mjestu koje se nalazi između C i A, recimo D, i tako dalje. Dakle, slijedi da Z ne prelazi iz A u B osim ako prije svega nije na svim međumjestima: osim ako ne pretpostavimo da prelazi iz A u B a da se nikada ne giba, što uključuje proturječje, jer samo nizanje mjesta jest mjesno gibanje. Isto vrijedi za bilo koju promjenu koja ima dva oprečna člana, od kojih je svaki pozitivan entitet, ali ne i za one promjene koje imaju samo jedan pozitivan član, dok je drugi čisto lišavanje, budući da između tvrdnje i nijekanja ili lišavanja nema utvrđene udaljenosti: stoga ono što je u nijekanju može biti bliže ili udaljenije od tvrdnje, i obrnuto, zbog nečega što uzrokuje jedno ili drugo ili k tome raspolaže: tako da dok je ono što se giba posvema pod nijekanjem, mijenja se u tvrdnju, i obrnuto; stoga u takvim stvarima „biti mijenjan prethodi biti promijenjen“, kako je dokazano u Phys. vi, 5. Niti postoji ikakva usporedba s gibanjem anđela, jer se bivanje na mjestu izriče dvoznačno o tijelu i o anđelu. Stoga je jasno da je posve nemoguće da tijelo prijeđe s jednoga mjesta na drugo, osim ako ne prođe kroz svaki međurazmak. Stoga drugi to dopuštaju, pa ipak tvrde da se proslavljeno tijelo giba trenutačno. No iz toga slijedi da je proslavljeno tijelo u istome trenutku na dva ili više mjesta zajedno, naime u krajnjemu članu i na svim posrednim mjestima, što je nemoguće. Na to, međutim, oni odgovaraju da, premda je to stvarno isti trenutak, on nije isti logički, poput točke u kojoj završavaju različite crte. Ali to nije dovoljno, jer trenutak mjeri ono što je trenutačno prema svojoj stvarnosti, a ne prema našemu načinu razmatranja. Stoga trenutak time što se razmatra na drukčiji način ne postaje sposoban mjeriti stvari koje nisu istodobne u vremenu, baš kao što točka time što se razmatra na drukčiji način ne omogućuje da jedna točka mjesta sadrži stvari koje su mjesno udaljene jedna od druge. Stoga drugi s većom vjerojatnošću drže da se proslavljeno tijelo giba u vremenu, ali da je to vrijeme tako kratko da je neprimjetno; te da ipak jedno proslavljeno tijelo može prijeći kroz isti prostor u manje vremena nego drugo, jer nema granice djeljivosti vremena, ma kako kratak razmak uzeli.

Odgovor na 1. prigovor: ono čemu malo nedostaje jest kao da uopće ne nedostaje (Phys. ii, 5); stoga kažemo: „Učinit ću to i to smjesta“, kada to treba biti učinjeno nakon kratkoga vremena. U tome smislu Augustin govori kada kaže da „gdje god volja bude, ondje će tijelo smjesta biti“. Ili možemo reći da u blaženih nikada neće biti neuredne volje: tako da nikada neće željeti da njihovo tijelo bude trenutačno ondje gdje ne može biti, i posljedično, koji god trenutak volja izabere, u tome će istom trenutku tijelo biti na onome mjestu koje volja odredi.

Odgovor na 2. prigovor: neki su prigovorili ovoj tvrdnji Filozofa, kako primjećuje Komentator o tome. Kažu da omjer jednoga cijelog gibanja prema drugome cijelom gibanju nije nužno jednak omjeru jednoga otpornoga sredstva prema drugome otpornom sredstvu, nego da nam omjer posrednih sredstava daje omjer usporavanja koja prate gibanja zbog otpora sredstva. Jer svako gibanje ima stanovitu utvrđenu brzinu, bilo brzu bilo sporu, time što pokretač nadilazi pokretninu, premda nema otpora od strane sredstva; kao što se očituje u nebeskim tijelima, koja nemaju ništa što bi priječilo njihovo gibanje; pa se ipak ne gibaju trenutačno, nego u utvrđenu vremenu razmjernu moći pokretača u usporedbi s pokretninom. Posljedično je jasno da čak i ako pretpostavimo da se nešto giba u vakuumu, ne slijedi da se giba trenutačno, nego da se ništa ne dodaje vremenu koje to gibanje zahtijeva u spomenutome omjeru pokretača prema pokretnini, jer gibanje nije usporeno. Ali ovaj odgovor, kako primjećuje Komentator, proizlazi iz zablude u mašti; jer se zamišlja da je usporavanje koje proizlazi iz otpora sredstva dio gibanja dodan naravnome gibanju, čija je količina u razmjeru s pokretačem u usporedbi s pokretninom, kao kada se jedna crta dodaje drugoj: jer omjer jednoga zbroja prema drugome nije isti kao omjer crta kojima je učinjen dodatak. [Isto vrijedi za matematičke veličine: na primjer omjer 2 + 1 prema 4 + 1 nije kao 2 prema 4.] I tako ne bi bio isti omjer između jednoga cijelog osjetilnog gibanja i drugoga, kao između usporavanja koja proizlaze iz otpora sredstva. To je zabluda mašte, jer svaki dio gibanja ima jednaku brzinu kao i cijelo gibanje: dok svaki dio crte nema toliku dimenzijsku količinu koliku ima cijela crta. Stoga svako usporavanje ili ubrzavanje koje pogađa gibanje pogađa svaki njegov dio, što nije slučaj s crtama: i posljedično usporavanje koje dolazi gibanju nije drugi dio gibanja, dok je u slučaju crta ono što se dodaje dio ukupne crte. Posljedično, kako bi se razumio dokaz Filozofa, kako objašnjava Komentator, moramo uzeti cjelinu kao jedno, to jest moramo uzeti ne samo otpor pokretnine prema pokretačkoj moći, nego i otpor sredstva kroz koje se gibanje odvija, i opet otpor bilo čega drugoga, tako da uzmemo iznos usporavanja u cijelome gibanju kao razmjeran pokretačkoj moći u usporedbi s otpornom pokretninom, bez obzira na koji se način ona opire, bilo sama po sebi bilo zbog nečega izvanjskog. Jer pokretnina se uvijek mora donekle opirati pokretaču, budući da su pokretač i pokrenuto, djelatnik i trpnjik, kao takvi, međusobno oprečni. No katkad se opaža da se pokrenuto opire pokretaču samo po sebi, bilo zato što ima silu koja ga naginje suprotnome gibanju, kako se pokazuje u nasilnim gibanjima, ili barem zato što ima mjesto suprotno mjestu koje je u nakani pokretača; a takav otpor čak i nebeska tijela pružaju svojim pokretačima. Katkad se pokretnina opire moći pokretača samo zbog nečega drugog, a ne sama po sebi. To se vidi u naravnome gibanju teških i lakih stvari, jer su samim svojim oblikom nagnute takvome gibanju: jer oblik je utisak njihova roditelja, koji je pokretač s obzirom na teška i laka tijela. Od strane tvari ne nalazimo nikakva otpora, niti sile koja naginje suprotnome gibanju niti suprotnoga mjesta, budući da mjesto ne pripada tvari osim utoliko ukoliko je ona, omeđena svojim dimenzijama, usavršena svojim naravnim oblikom. Stoga ne može biti otpora osim od strane sredstva, a taj je otpor sunaravan njihovu gibanju. Katkad opet otpor proizlazi iz obojega, kako se može vidjeti u gibanjima životinja. Prema tome, kada u gibanju nema otpora osim od strane pokretnine, kao u nebeskim tijelima, vrijeme gibanja mjeri se prema omjeru pokretača prema pokretnini, i dokaz Filozofa ne primjenjuje se na njih, budući da čak i ako uopće nema sredstva, njihovo je gibanje još uvijek gibanje u vremenu. S druge strane, u onim gibanjima gdje postoji otpor samo od strane sredstva, mjera vremena uzima se samo prema zapreci od strane sredstva, tako da ako se sredstvo ukloni, više neće biti zapreke; pa će se ili gibati trenutačno, ili će se gibati u jednakome vremenu kroz vakuum i kroz puninu, jer pod pretpostavkom da se giba u vremenu kroz vakuum, to će vrijeme imati neki omjer prema vremenu u kojemu se giba kroz puninu. No moguće je zamisliti drugo tijelo suptilnije u istome omjeru od tijela koje je ispunjavalo prostor, i tada ako to tijelo ispuni neki drugi jednaki prostor, ono će se gibati u jednako malo vremena kroz tu puninu kao što se prethodno gibalo kroz vakuum, budući da se za onoliko za koliko se povećava suptilnost sredstva za toliko smanjuje duljina vremena, a što je suptilnije sredstvo, manje se opire. Ali u onim drugim gibanjima gdje otpor pružaju i pokretnina i sredstvo, količina vremena mora biti razmjerna moći pokretača u usporedbi s otporom i pokretnine i sredstva zajedno. Stoga, pod pretpostavkom da se sredstvo posve oduzme, ili da prestane priječiti, ne slijedi da je gibanje trenutačno, nego da se vrijeme mjeri samo prema otporu pokretnine. Niti će biti ikakve nesuglasnosti ako se giba u jednakome vremenu kroz vakuum i kroz prostor ispunjen najsuptilnijim zamislivim tijelom, budući da što veću suptilnost pripisujemo sredstvu, to je ono manje naravno nagnuto usporavanju gibanja. Stoga je moguće zamisliti toliku suptilnost koja će naravno usporavati gibanje manje nego što to čini otpor pokretnine, tako da otpor sredstva neće dodati nikakvo usporavanje gibanju. Bjelodano je dakle da premda sredstvo ne pruža nikakav otpor proslavljenim tijelima, utoliko ukoliko je moguće da ona budu na istome mjestu s drugim tijelom, njihovo gibanje ipak neće biti trenutačno, jer će se samo pokretno tijelo opirati pokretačkoj moći samom činjenicom da ima određeno mjesto, kako smo rekli s obzirom na nebeska tijela.

Odgovor na 3. prigovor: premda moć proslavljene duše neizmjerno nadilazi moć neproslavljene duše, ona je ne nadilazi beskonačno, jer su obje moći konačne: stoga ne slijedi da ona uzrokuje trenutačno gibanje. Pa čak i kada bi njezina moć bila jednostavno beskonačna, ne bi slijedilo da uzrokuje trenutačno gibanje, osim ako se otpor pokretnine ne bi posve nadvladao. No premda se otpor pokretnine prema pokretaču, koji proizlazi iz oprečnosti takvome gibanju zbog njezine nagnutosti suprotnome gibanju, može posve nadvladati pokretačem beskonačne moći, ipak se otpor što ga ona pruža kroz suprotnost prema mjestu koje pokretač namjerava gibanjem ne može posve nadvladati osim lišavanjem njezina bivanja na takvome i takvom mjestu ili položaju. Jer baš kao što se bijelo opire crnome zbog bjeline, i to tim više što je bjelina udaljenija od crnoće, tako se tijelo opire određenome mjestu time što ima suprotno mjesto i njegov je otpor tim veći što je udaljenost veća. No nemoguće je oduzeti tijelu njegovo bivanje na nekom mjestu ili položaju, osim ako mu se ne oduzme njegova tjelesnost, zbog koje ono zahtijeva mjesto ili položaj: stoga, dokle god zadržava narav tijela, ono se ni na koji način ne može gibati trenutačno, ma koliko veća bila pokretačka moć. No proslavljeno tijelo nikada neće izgubiti svoju tjelesnost, i stoga za njega nikada neće biti moguće da se giba trenutačno.

Odgovor na 4. prigovor: prema Augustinovim riječima, za brzinu se kaže da je jednaka zato što je pretežnost jednoga nad drugim neprimjetna, baš kao što je neprimjetno i vrijeme koje zauzima cijelo gibanje.

Odgovor na 5. prigovor: premda nakon uskrsnuća vremena koje je mjera gibanja neba više neće biti, ipak će postojati vrijeme koje proizlazi iz prije i poslije u bilo kojoj vrsti gibanja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.