Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 83, a. 6

Je li proslavljeno tijelo opipljivo

Prigovor 1. Čini se da je proslavljeno tijelo, zbog svoje suptilnosti, neopipljivo. Jer Grgur kaže (Hom. xxv in Evang.): „Ono što je opipljivo, mora nužno biti raspadljivo“. Ali proslavljeno je tijelo neraspadljivo. Dakle, ono je neopipljivo.

Prigovor 2. Nadalje, sve što je opipljivo pruža otpor onome tko njime rukuje. Ali ono što može biti na istome mjestu s drugim ne pruža mu otpor. Budući, dakle, da proslavljeno tijelo može biti na istome mjestu s drugim tijelom, ono neće biti opipljivo.

Prigovor 3. Nadalje, svako opipljivo tijelo može se dohvatiti dodirom. No svako tijelo koje se dade dohvatiti dodirom ima opipljive kakvoće koje nadmašuju kakvoće onoga tko ga dodiruje. Budući, dakle, da u proslavljenim tijelima opipljive kakvoće ne nadmašuju nego su svedene na vrhunski stupanj jednakosti, čini se da su ona neopipljiva.

Naprotiv, naš je Gospodin ponovno ustao s proslavljenim tijelom; pa ipak njegovo je tijelo bilo opipljivo, kako se vidi iz Lk 24,39: „Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema“. Dakle, i proslavljena će tijela biti opipljiva. Nadalje, to je krivovjerje Eutihija, biskupa carigradskoga, kako Grgur navodi (Moral. xxiv): jer on je rekao da će u slavi uskrsnuća naša tijela biti neopipljiva.

Odgovaram: svako opipljivo tijelo dade se dohvatiti dodirom, ali ne i obrnuto. Jer svako se tijelo dade dohvatiti dodirom koje ima kakvoće po kojima je osjetilo dodira naravno prikladno biti pod njihovim utjecajem: stoga su zrak, oganj i tome slično tijela koja se dadu dohvatiti dodirom; ali opipljivo tijelo, povrh toga, pruža otpor dodiru; stoga zrak, koji nikada ne pruža otpor onome što kroz njega prolazi i koji se najlakše probija, doduše se dade dohvatiti dodirom, ali nije opipljiv. Prema tome, jasno je da se za neko tijelo kaže da je opipljivo iz dva razloga, naime zbog svojih opipljivih kakvoća i zbog pružanja otpora onome što ga dodiruje, tako da ga sprječava da ga probije. A budući da su opipljive kakvoće toplo i hladno i tako dalje, koje se ne nalaze osim u teškim i lakim tijelima, koja su zbog toga što su međusobno suprotna stoga i raspadljiva, slijedi da su nebeska tijela, koja su po svojoj naravi neraspadljiva, osjetilna vidu, ali se ne dadu dohvatiti dodirom, pa stoga nisu ni opipljiva. To je ono što Grgur misli kada kaže (Hom. xxv in Evang.) da „ono što je opipljivo, mora nužno biti raspadljivo“. Prema tome, proslavljeno tijelo ima po svojoj naravi one kakvoće koje su naravno prikladne djelovati na dodir, a ipak, budući da je tijelo posve podložno duhu, u njegovoj je moći djelovati ili ne djelovati na dodir. Na sličan način pripada mu po njegovoj naravi da pruža otpor svakome drugome prolazećem tijelu, tako da ovo potonje ne može biti na istome mjestu zajedno s njim: premda se, po njegovoj želji, može dogoditi božanskom moći da zauzme isto mjesto s drugim tijelom, i tako ne pruži nikakav otpor prolazećemu tijelu. Stoga je po svojoj naravi proslavljeno tijelo opipljivo, ali mu pripada da bude neopipljivo neproslavljenome tijelu po nadnaravnoj moći. Stoga Grgur kaže (Hom. xxv in Evang.) da je „naš Gospodin ponudio svoje tijelo na opipavanje, koje je unio kroz zatvorena vrata, kako bi pružio potpuni dokaz da je nakon njegova uskrsnuća njegovo tijelo bilo nepromijenjeno u naravi, premda promijenjeno u slavi“.

Odgovor na 1. prigovor: neraspadljivost proslavljenoga tijela ne proizlazi iz naravi njegovih sastavnih dijelova; a upravo je zbog te naravi sve što je opipljivo raspadljivo, kako je gore rečeno. Stoga argument ne dokazuje.

Odgovor na 2. prigovor: premda je na neki način moguće da proslavljeno tijelo bude na istome mjestu s drugim tijelom: ipak je u moći proslavljenoga tijela pružiti otpor po volji svakome tko ga dodiruje, i tako je ono opipljivo.

Odgovor na 3. prigovor: u proslavljenim tijelima opipljive kakvoće nisu svedene na stvarnu sredinu koja se mjeri prema jednakoj udaljenosti od krajnosti, nego na razmjernu sredinu, onako kako je najprikladnije za ljudski sklop u svakom dijelu. Zbog toga će dodir tih tijela biti najugodniji, jer se moć uvijek raduje u prikladnom objektu, a žalosti je pretjeranost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.