Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 78, a. 3

Ima li taj prah naravnu sklonost prema duši

Prigovor 1. Čini se da će pepeo iz kojega će se obnoviti ljudsko tijelo imati naravnu sklonost prema duši koja će se s njim sjediniti. Jer kad ne bi imao sklonost prema duši, stajao bi u istome odnosu prema toj duši kao i drugi pepeo. Dakle, ne bi činilo nikakvu razliku hoće li se tijelo koje se ima sjediniti s tom dušom obnoviti iz toga pepela ili iz drugoga: a to je lažno.

Prigovor 2. Nadalje, tijelo više ovisi o duši nego duša o tijelu. No duša odvojena od tijela još uvijek donekle ovisi o tijelu, zbog čega je njezino gibanje prema Bogu usporeno zbog njezine želje za tijelom, kako Augustin kaže (Gen. ad lit. xii). Mnogo više, dakle, tijelo kada je odvojeno od duše ima naravnu sklonost prema toj duši.

Prigovor 3. Nadalje, pisano je (Job 20,11): „Kosti su njegove pune mladenačkih grijeha njegovih i ležat će s njim u prahu“. Ali grijesi su samo u duši. Dakle, u tome će pepelu još uvijek ostati naravna sklonost prema duši.

Naprotiv, ljudsko se tijelo može rastočiti u same elemente, ili promijeniti u meso drugih životinja. Ali elementi su istovrsni, a isto je tako i meso lava ili druge životinje. Budući da, dakle, u ostalim dijelovima elemenata ili životinja nema naravne sklonosti prema toj duši, neće biti ni sklonosti prema duši u onim dijelovima u koje se ljudsko tijelo promijenilo. Prva je tvrdnja očita na temelju Augustina (Enchiridion lxxxviii): „Ljudsko tijelo, premda promijenjeno u supstanciju drugih tijela ili čak u elemente, premda je postalo hrana i meso ma kojih životinja, čak i čovjeka, u trenu će se vratiti onoj duši koja ga je nekada oživljavala, čineći ga čovjekom koji živi i raste“. Nadalje, svakoj naravnoj sklonosti odgovara naravni djelatnik: inače bi narav zakazala u onome što je nužno. No spomenuti se pepeo ne može ponovno sjediniti s istom dušom po ikojem naravnom djelatniku. Dakle, u njemu nema nikakve naravne sklonosti prema spomenutom ponovnom sjedinjenju.

Odgovaram: o ovome pitanju postoji trostruko mišljenje. Jer neki kažu da se ljudsko tijelo nikada ne rastače u svoje same elemente; pa tako u pepelu uvijek ostaje određena sila osim elemenata, koja daje naravnu sklonost prema istoj duši. No ta je tvrdnja u proturječju s gore navedenim Augustinovim autoritetom, kao i s osjetilima i razumom: budući da se sve što je sastavljeno od suprotnosti može rastočiti u svoje sastavne dijelove. Zbog toga drugi kažu da ti dijelovi elemenata u koje se ljudsko tijelo rastače zadržavaju više svjetla, zato što su bili sjedinjeni s dušom, i iz toga razloga imaju naravnu sklonost prema ljudskim dušama. No i to je besmisleno, budući da su dijelovi elemenata iste naravi i imaju jednak udio svjetlosti i tame. Stoga moramo reći drukčije, da u tome pepelu nema naravne sklonosti prema uskrsnuću, nego samo po određenju Božje providnosti, koja je odredila da se taj pepeo ponovno sjedini s dušom: s toga će se razloga ti dijelovi elemenata ponovno sjediniti, a ne drugi. Otuda je odgovor na prvi prigovor jasan.

Odgovor na 2. prigovor: duša odvojena od tijela ostaje u istoj naravi koju ima kada je sjedinjena s tijelom. To nije slučaj s tijelom, pa dosljedno tome usporedba ne stoji.

Odgovor na 3. prigovor: ove Jobove riječi ne znače da grijesi stvarno ostaju u pepelu mrtvih, nego da ostaju prema određenju Božje pravednosti, po kojemu je taj pepeo određen za obnovu tijela koje će vječno trpjeti za počinjene grijehe.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.