Suppl., q. 78, a. 1
Je li smrt polazni termin uskrsnuća u svakom slučaju
Prigovor 1. Čini se da smrt neće biti polazni termin uskrsnuća u svim slučajevima. Zato što neki neće umrijeti, nego će se zaodjenuti besmrtnošću: jer se u vjerovanju kaže da će naš Gospodin „doći suditi žive i mrtve“. No to se ne može odnositi na vrijeme suda, jer će tada svi biti živi; stoga se to razlikovanje mora odnositi na prethodno vrijeme, pa dosljedno tome neće svi umrijeti prije suda.
Prigovor 2. Nadalje, naravna i opća želja ne može biti isprazna i uzaludna, nego se u nekim slučajevima ispunjava. No prema Apostolu (2 Kor 5,4) opća je želja da „nećemo da se svučemo, nego da se obučemo“. Dakle, bit će nekih koje smrt nikada neće svući s tijela, nego će se zaodjenuti slavom uskrsnuća.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže (Enchiridion cxv) da se četiri posljednje prošnje Gospodnje molitve odnose na sadašnji život: a jedna je od njih: „Otpusti nam duge naše“. Dakle, Crkva moli da joj se svi dugovi oproste u ovome životu. No molitva Crkve ne može biti uzaludna i neuslišana: „Što god zaištete u Oca u moje ime, dat će vam“ (Iv 16,23). Dakle, u neko vrijeme ovoga života Crkva će primiti oproštenje svih dugova: a jedan od dugova na koje smo vezani grijehom našega praroditelja jest taj da se rađamo u istočnom grijehu. Dakle, u neko će vrijeme Bog podijeliti Crkvi da se ljudi rađaju bez istočnoga grijeha. Ali smrt je kazna za istočni grijeh. Dakle, na svršetku svijeta bit će nekih ljudi koji neće umrijeti: pa tako slijedi isti zaključak.
Prigovor 4. Nadalje, mudar čovjek treba uvijek izabrati najkraći put. No najkraći je put za ljude koji budu zatečeni živi da budu preneseni u netrpatnost uskrsnuća, nego da najprije umru, a poslije ponovno ustanu iz smrti na besmrtnost. Dakle, Bog koji je vrhunski mudar izabrat će ovaj put za one koji budu zatečeni živi.
Naprotiv, pisano je (1 Kor 15,36): „Što ti siješ, ne oživljuje ako ne umre“, a on govori o uskrsnuću tijela u usporedbi sa sjemenom. Nadalje, pisano je (1 Kor 15,22): „Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti“. A u Kristu će svi oživjeti. Dakle, u Adamu će svi umrijeti: pa će tako svi ponovno ustati iz smrti.
Odgovaram: Sveti se razlikuju govoreći o ovome pitanju, kako se može vidjeti u tekstu (Sent. iv, D, 43). Ipak, sigurnije je i uobičajenije mišljenje da će svi umrijeti i ponovno ustati iz smrti: i to iz tri razloga. Prvo, zato što je više u skladu s Božjom pravednošću, koja je osudila ljudsku narav zbog grijeha njezina praroditelja, da svi koji činom naravi vuku svoje podrijetlo od njega navuku ljagu istočnoga grijeha, te dosljedno tome budu dužnici smrti. Drugo, zato što je više u skladu sa Svetim pismom koje proriče uskrsnuće svih; a uskrsnuće se pravo ne proriče osim za ono „što je palo i propalo“, kako Damaščanin kaže (De Fide Orth. iv). Treće, zato što je više u skladu s redom naravi u kojemu nalazimo da se ono što je pokvareno i raspadnuto ne obnavlja osim posredstvom propadanja: tako ocat ne postaje vino osim ako se ocat ne pokvari i ne prijeđe u grožđani sok. Budući da je, dakle, ljudska narav navukla nedostatak nužnosti smrti, ona se ne može vratiti u besmrtnost osim posredstvom smrti. To je također u skladu s redom naravi iz drugoga razloga, jer, kako se navodi u Phys. viii, 1, „gibanje je neba svojevrsni život svima koji postoje u naravi“, baš kao što je gibanje srca svojevrsni život čitavoga tijela: stoga kao što svi udovi postaju mrtvi kada srce prestane kucati, tako kada prestane nebesko gibanje ništa ne može ostati živo onim životom koji se održavao utjecajem toga gibanja. A takav je život kojim sada živimo: i stoga slijedi da oni koji budu živjeli nakon što nebesko gibanje stane moraju otići iz ovoga života.
Odgovor na 1. prigovor: ovo se razlikovanje mrtvih i živih ne odnosi na samo vrijeme suda, niti na čitavo prethodno vrijeme, budući da su svi kojima se ima suditi u neko vrijeme bili živi, a u neko vrijeme mrtvi: nego se odnosi na ono posebno vrijeme koje će neposredno prethoditi sudu, kada će se, naime, početi pojavljivati znaci suda.
Odgovor na 2. prigovor: savršena želja svetih ne može biti uzaludna; ali ništa ne sprječava da njihova uvjetna želja bude uzaludna. Takva je želja po kojoj ne bismo htjeli da se „svučemo“, nego da se „obučemo“, naime ako je to moguće: i tu želju neki nazivaju velleitas.
Odgovor na 3. prigovor: Pogrešno je reći da je itko osim Krista začet bez istočnoga grijeha, jer oni koji bi bili začeti bez istočnoga grijeha ne bi trebali otkupljenje koje je izvršio Krist, pa tako Krist ne bi bio Otkupitelj svih ljudi. Niti se može reći da oni nisu trebali to otkupljenje zato što im je bilo udijeljeno da budu začeti bez grijeha. Jer, ta je milost bila udijeljena, ili njihovim roditeljima, da se grijeh naravi u njima izliječi (jer dokle god je taj grijeh ostajao, nisu mogli rađati bez prenošenja istočnoga grijeha), ili samoj naravi koja je bila izliječena. No moramo priznati da svatko osobno treba Kristovo otkupljenje, a ne samo na temelju naravi, a čovjek se ne može izbaviti od zla ili odriješiti od duga osim ako ne navuče dug ili ne zapadne u zlo: i dosljedno tome ne bi svi mogli ubrati u sebi plod Gospodnje molitve kad se svi ne bi rađali kao dužnici i podložni zlu. Otuda se oproštenje dugova ili izbavljenje od zla ne može primijeniti na onoga tko je rođen bez duga ili slobodan od zla, nego samo na onoga tko je rođen s dugom i poslije biva izbavljen Kristovom milošću. Niti slijedi, ako se bez zablude može tvrditi da neki ne umiru, da su oni rođeni bez istočnoga grijeha, premda je smrt kazna za istočni grijeh; jer Bog po svojemu milosrđu može otpustiti kaznu koju je netko navukao prošlom krivnjom, kao što je preljubnici oprostio bez kazne (Iv 8): i na sličan način može izbaviti od smrti one koji su navukli dug smrti rađanjem u istočnom grijehu. I tako ne slijedi da ako ne umiru, stoga su rođeni bez istočnoga grijeha.
Odgovor na 4. prigovor: Najkraći put nije uvijek onaj koji treba izabrati, nego samo onda kada je više ili jednako prilagođen za postizanje svrhe. Ovdje to nije slučaj, kako je jasno iz onoga što smo rekli.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.