Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 77, a. 1

Treba li vrijeme uskrsnuća odgoditi do svršetka svijeta

Prigovor 1. Čini se da se vrijeme uskrsnuća ne bi smjelo odgađati do svršetka svijeta, tako da svi ustanu zajedno. Jer veća je suobličenost između glave i udova nego između jednoga uda i drugoga, kao što je veća između uzroka i učinka nego između jednoga učinka i drugoga. A Krist, koji je naša Glava, nije odgodio svoje uskrsnuće do svršetka svijeta, kako bi ponovno ustao zajedno sa svim ljudima. Dakle, nema potrebe da se uskrsnuće ranih svetih odgodi do svršetka svijeta, kako bi ponovno ustali zajedno s drugima.

Prigovor 2. Nadalje, uskrsnuće Glave uzrok je uskrsnuća udova. Ali uskrsnuće određenih udova koji vuku plemenitost iz svoje uske povezanosti s Glavom nije bilo odgođeno do svršetka svijeta, nego je uslijedilo odmah nakon Kristova uskrsnuća, kako se pobožno vjeruje o Blaženoj Djevici i Ivanu Evanđelistu. Dakle, uskrsnuće drugih bit će to bliže Kristovu uskrsnuću što su mu bili više suobličeni milošću i zaslugom.

Prigovor 3. Nadalje, stanje Novoga zavjeta savršenije je i nosi veću sličnost s Kristom nego stanje Staroga zavjeta. Ipak, neki od otaca Staroga zavjeta ponovno su ustali kada je Krist uskrsnuo, prema Mt 27,52: „Mnoga tijela svetih koji su usnuli uskrsnuše“. Stoga bi se činilo da se uskrsnuće svetih Staroga zavjeta ne bi trebalo odgađati do svršetka svijeta, tako da svi ustanu zajedno.

Prigovor 4. Nadalje, nakon svršetka svijeta više neće biti brojanja godina. Ipak, nakon uskrsnuća mrtvih godine se još uvijek računaju do uskrsnuća drugih, kako se vidi iz Otk 20,4-5. Jer ondje se navodi: „I vidjeh... duše onih koji su bili posječeni zbog svjedočanstva Isusova i zbog riječi Božje“, i dalje: „I oživješe i zakraljevaše s Kristom tisuću godina“. A „ostali mrtvaci ne oživješe dok se ne navrši tisuću godina“. Dakle, uskrsnuće svih ne odgađa se do svršetka svijeta, da svi ustanu zajedno.

Naprotiv, pisano je (Job 14,12): „Čovjek kad zaspi, više ne ustaje, dok nebesa ne nestane, neće se probuditi, niti se dići iza sna“, a riječ je o snu smrti. Dakle, uskrsnuće će se ljudi odgoditi do svršetka svijeta kada nebesa nestane. Nadalje, pisano je (Heb 11,39): „Svi ovi po vjeri primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećanja“, to jest potpuno blaženstvo duše i tijela, budući da je „Bog za nas predvidio nešto bolje, da oni bez nas ne dođu do savršenstva“, to jest ne postanu savršeni, „kako bi“, kako glosa primjećuje, „kroz radovanje svih svaki pojedini mogao se radovati još više“. No uskrsnuće neće prethoditi proslavi tijela, jer „on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga svojemu slavnom tijelu“ (Fil 3,21), a djeca uskrsnuća bit će „kao anđeli... na nebu“ (Mt 22,30). Dakle, uskrsnuće će se odgoditi do svršetka svijeta, kada će svi ustati zajedno.

Odgovaram: kako Augustin navodi (De Trin. iii, 4), „božanska je providnost odredila da grubljim i nižim tijelima po određenom redu vladaju suptilnija i moćnija tijela“: stoga je cjelokupna tvar nižih tijela podložna promjeni prema gibanju nebeskih tijela. Otuda bi bilo protivno redu uspostavljenom u stvarima po božanskoj providnosti kad bi se tvar nižih tijela dovela u stanje neraspadljivosti dokle god ostaje gibanje u višim tijelima. A budući da će, prema nauku vjere, uskrsnuće dovesti ljude do besmrtnoga života u suobličenosti s Kristom koji „uskrsnuvši od mrtvih više ne umire“ (Rim 6,9), uskrsnuće ljudskih tijela odgodit će se do svršetka svijeta kada će nebesko gibanje prestati. Iz ovoga su razloga i određeni filozofi, koji su držali da gibanje nebesa nikada neće prestati, tvrdili da će se ljudske duše vratiti u smrtna tijela kakva imamo sada: bilo da su, poput Empedokla, navodili da će se duša vratiti u isto tijelo na kraju velike godine, bilo da će se vratiti u drugo tijelo; tako je Pitagora tvrdio da „svaka duša ulazi u svako tijelo“, kako se navodi u De Anima i, 3.

Odgovor na 1. prigovor: premda je glava više suobličena udovima po suobličenosti razmjera (što se zahtijeva kako bi imala utjecaj na udove) nego što je jedan ud suobličen drugome, ipak glava posjeduje određenu uzročnost nad udovima koju udovi nemaju; i po tome se udovi razlikuju od glave i slažu jedni s drugima. Stoga je Kristovo uskrsnuće uzor našega, i po našoj vjeri u njega u nama se rađa nada u naše vlastito uskrsnuće. Ali uskrsnuće jednoga od Kristovih udova nije uzrok uskrsnuća drugih udova, i dosljedno tome Kristovo je uskrsnuće moralo prethoditi uskrsnuću drugih koji svi moraju ponovno ustati na dovršenju svijeta.

Odgovor na 2. prigovor: premda među udovima neki imaju viši položaj od drugih i više su suobličeni Glavi, oni ne dosežu narav glave kako bi bili uzrok drugima. Dosljedno tome, veća suobličenost s Kristom ne daje im pravo da ponovno ustanu prije drugih kao da su oni uzor a drugi slika uzora, kako smo rekli s obzirom na Kristovo uskrsnuće: a ako je drugima bilo udijeljeno da se njihovo uskrsnuće ne odgodi do općega uskrsnuća, to je bilo po posebnoj povlastici milosti, a ne kao nešto dospjelo na temelju suobličenosti s Kristom.

Odgovor na 3. prigovor: Jeronim u propovijedi o Uznesenju kao da sumnja u to uskrsnuće svetih s Kristom, naime jesu li oni, budući da su bili svjedoci uskrsnuća, ponovno umrli, tako da je njihovo bilo oživljavanje (kao u Lazarovu slučaju koji je ponovno umro) prije nego uskrsnuće kakvo će biti na svršetku svijeta, ili su doista ponovno ustali na besmrtan život, da vječno žive u tijelu, i da uzađu tjelesno na nebo s Kristom, kako glosa kaže na Mt 27,52. Ovo potonje čini se vjerojatnijim, jer, kako Jeronim kaže, kako bi mogli pružiti istinsko svjedočanstvo za Kristovo istinsko uskrsnuće, priličilo je da doista ponovno ustanu. Niti je njihovo uskrsnuće bilo ubrzano radi njih, nego radi svjedočenja za Kristovo uskrsnuće: i da bi svjedočenjem za to postavili temelj vjere Novoga zavjeta: stoga je više priličilo da to svjedočanstvo pruže oci Staroga zavjeta nego oni koji su umrli nakon utemeljenja Novoga. Mora se, međutim, primijetiti da, premda Evanđelje spominje njihovo uskrsnuće prije Kristova, moramo uzeti ovu izjavu kao izrečenu unaprijed, kao što je to često slučaj kod pisaca povijesti. Jer nitko nije ponovno ustao istinskim uskrsnućem prije Krista, budući da je on „prvina onih koji usnuše“ (1 Kor 15,20), premda su neki bili oživljeni prije Kristova uskrsnuća, kao u Lazarovu slučaju.

Odgovor na 4. prigovor: zbog ovih riječi, kako Augustin navodi (De Civ. Dei xx, 7), određeni su krivovjernici tvrdili da će postojati prvo uskrsnuće mrtvih kako bi kraljevali s Kristom na zemlji tisuću godina; odakle su nazvani „hilijasti“ ili „milenaristi“. Zbog toga Augustin kaže (De Civ. Dei xx, 7) da se ove riječi imaju shvatiti drukčije, naime o duhovnome uskrsnuću, po kojemu će ljudi ponovno ustati od svojih grijeha na dar milosti: dok je drugo uskrsnuće uskrsnuće tijela. Kraljevstvo Kristovo označava Crkvu u kojoj ne samo mučenici nego i ostali izabrani kraljuju, pri čemu dio označava cjelinu; ili oni kraljuju s Kristom u slavi s obzirom na sve, pri čemu se posebno spominju mučenici, jer oni osobito kraljuju nakon smrti koji su se borili za istinu, čak do smrti. Broj od tisuću godina ne označava utvrđeni broj, nego cjelinu sadašnjega vremena u kojemu sveti sada kraljuju s Kristom, jer broj 1000 označava općenitost više nego broj 100, budući da je 100 kvadrat broja 10, dok je 1000 kub koji nastaje množenjem desetke njezinim kvadratom, jer 10 x 10 = 100, a 100 x 10 = 1000. Opet u Ps 105,8: „Riječ koju je zapovjedio za tisuću“, to jest za sve, „naraštaja“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.