Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 75, a. 1

Hoće li biti uskrsnuća tijela

Prigovor 1. Čini se da neće biti uskrsnuća tijela: jer pisano je (Job 14,12): „Čovjek kad zaspi, više ne ustaje, dok nebesa ne nestane, neće se probuditi“. Ali nebesa nikada neće nestati, budući da zemlja, na koju se to naizgled još manje može primijeniti, „ostaje dovijeka“ (Prop 1,4). Dakle, mrtav čovjek više nikada neće ustati.

Prigovor 2. Nadalje, naš Gospodin dokazuje uskrsnuće navodeći riječi: „Ja sam Bog Abrahamov, i Bog Izakov, i Bog Jakovljev. Nije on Bog mrtvih, nego živih“ (Mt 22,32; Izl 3,6). Ali jasno je da u trenutku kada su te riječi bile izrečene, Abraham, Izak i Jakov nisu živjeli u tijelu, nego samo u duši. Dakle, neće biti uskrsnuća tijela, nego samo duša.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da Apostol (1 Kor 15) dokazuje uskrsnuće iz nagrade za napore koje su sveti podnijeli u ovome životu. Jer ako su se uzdali samo u ovaj život, bili bi najbjedniji od svih ljudi. A dostatna nagrada za napor može postojati u samoj duši: budući da nije nužno da oruđe primi naplatu zajedno s radnikom, a tijelo je oruđe duše. Zbog toga se čak i u čistilištu, gdje će se duše kažnjavati za ono što su činile u tijelu, duša kažnjava bez tijela. Dakle, nema potrebe držati da postoji uskrsnuće tijela, nego je dovoljno držati uskrsnuće duša, koje se sastoji u njihovu prevođenju iz smrti grijeha i nesreće u život milosti i slave.

Prigovor 4. Nadalje, posljednje stanje neke stvari njezino je najsavršenije stanje, budući da time postiže svoju svrhu. A najsavršenije stanje duše jest da bude odvojena od tijela, budući da je u tome stanju više suobličena Bogu i anđelima, te je čistija, kao odvojena od svake strane naravi. Dakle, odvojenost od tijela njezino je konačno stanje, i dosljedno tome ona se iz ovoga stanja ne vraća u tijelo, kao što ni čovjek ne završava tako da postane dječak.

Prigovor 5. Nadalje, tjelesna je smrt kazna nanesena čovjeku za njegov vlastiti prijestup, kako se vidi iz Post 2, kao što se i duhovna smrt, a to je odvajanje duše od Boga, nanosi čovjeku za smrtni grijeh. No čovjek se nikada ne vraća u život iz duhovne smrti nakon što primi presudu svoje osude. Dakle, neće biti ni ikakvoga povratka iz tjelesne smrti u tjelesni život, pa tako neće biti ni uskrsnuća.

Naprotiv, pisano je (Job 19,25-26): „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i na koncu će on nad prahom ustati, i opet ću se svojom kožom odjenuti“, itd. Dakle, bit će uskrsnuća tijela. Nadalje, Kristov je dar veći od Adamova grijeha, kako se vidi iz Rim 5,15. A smrt je unesena grijehom, jer da nije bilo grijeha, ne bi bilo ni smrti. Dakle, po Kristovu će daru čovjek biti vraćen iz smrti u život. Nadalje, udovi trebaju biti suobličeni glavi. A naša Glava živi i živjet će vječno u tijelu i duši, budući da „Krist, uskrsnuvši od mrtvih, više ne umire“ (Rim 6,8). Dakle, ljudi koji su njegovi udovi živjet će u tijelu i duši; i dosljedno tome mora biti uskrsnuća tijela.

Odgovaram: prema različitim mišljenjima o čovjekovoj posljednjoj svrsi postojala su različita mišljenja koja su prihvaćala ili poricala uskrsnuće. Jer čovjekova posljednja svrha koju svi ljudi naravno žele jest blaženstvo. Neki su držali da čovjek može postići tu svrhu u ovome životu: stoga nisu imali potrebe priznavati drugi život nakon ovoga, u kojemu bi čovjek mogao dospjeti do svoga savršenstva: pa su tako poricali uskrsnuće. To se mišljenje pobija s dovoljnom vjerojatnošću promjenjivošću sudbine, slabošću ljudskoga tijela, nesavršenošću i nestalnošću znanja i kreposti, a sve to predstavlja zapreke savršenstvu blaženstva, kako Augustin dokazuje na kraju De Civ. Dei (xxii, 22). Stoga su drugi tvrdili da nakon ovoga postoji drugi život u kojemu, nakon smrti, čovjek živi samo prema duši, i držali su da je takav život dostatan za zadovoljenje prirodne želje za postizanjem blaženstva: zbog čega je Porfirije rekao, kako navodi Augustin (De Civ. Dei xxii, 26): „Duša, da bi bila sretna, mora izbjegavati svako tijelo“: i dosljedno tome oni nisu držali uskrsnuće. Ovo su mišljenje različiti ljudi temeljili na različitim krivim temeljima. Jer neki su krivovjernici tvrdili da su sve tjelesne stvari od zloga načela, a da su duhovne stvari od dobroga načela: a iz toga slijedi da duša ne može dosegnuti vrhunac svoga savršenstva ako se ne odvoji od tijela, budući da je ono odvlači od njezina načela, čije je sudioništvo čini sretnom. Zbog toga sve one krivovjerne sljedbe koje drže da je tjelesne stvari stvorio ili načinio đavao poriču uskrsnuće tijela. Neistinitost je ovoga načela pokazana na početku Druge knjige (Sent. ii, D, 4, qu. 1, čl. 3). Drugi su govorili da je cjelokupna narav čovjeka smještena u duši, tako da se duša služi tijelom kao oruđem, ili kao što se kormilar služi svojim brodom: pa prema tome mišljenju slijedi da ako se blaženstvo postiže samom dušom, čovjek ne bi bio osujećen u svojoj prirodnoj želji za blaženstvom, pa tako nema potrebe držati uskrsnuće. Ali Filozof dostatno ruši ovaj temelj (De Anima ii, 2), gdje pokazuje da je duša sjedinjena s tijelom kao oblik s tvari. Otuda je jasno da ako čovjek ne može biti sretan u ovome životu, moramo nužno držati uskrsnuće.

Odgovor na 1. prigovor: nebesa nikada neće nestati s obzirom na svoju supstanciju, nego s obzirom na učinak svoje moći po kojoj je njihovo gibanje uzrok nastajanja i propadanja nižih stvari: iz toga razloga Apostol kaže (1 Kor 7,31): „Prolazi obličje ovoga svijeta“.

Odgovor na 2. prigovor: Abrahamova duša, strogo govoreći, nije sam Abraham, nego njegov dio (i isto tako s obzirom na ostale). Stoga život u Abrahamovoj duši ne dostaje da Abraham postane živo biće, ili da Bog Abrahamov postane Bog živoga čovjeka. Nego treba postojati život u čitavom složencu, to jest u duši i tijelu: i premda taj život nije postojao stvarno kada su te riječi bile izrečene, bio je u svakom dijelu kao usmjeren prema uskrsnuću. Zbog toga naš Gospodin dokazuje uskrsnuće s najvećom istančanošću i djelotvornošću.

Odgovor na 3. prigovor: duša se uspoređuje s tijelom ne samo kao radnik s oruđem kojim radi, nego i kao oblik s tvari: stoga rad pripada složencu, a ne samoj duši, kako Filozof pokazuje (De Anima i, 4). A budući da radniku pripada nagrada za rad, čovjek sam, koji je sastavljen od duše i tijela, treba primiti nagradu za svoj rad. Kao što se laki prijestupi nazivaju grijesima po tome što su raspoloženja za grijeh, a ne po tome što jednostavno i savršeno posjeduju značaj grijeha, tako i kazna koja im se dosuđuje u čistilištu nije jednostavno uzdarje, nego prije čišćenje, koje se odvojeno izvodi u tijelu, smrću i njegovim svođenjem na pepeo, a u duši ognjem čistilišta.

Odgovor na 4. prigovor: pod jednakim uvjetima, stanje duše u tijelu savršenije je nego izvan tijela, zato što je ona dio čitavoga složenca; a svaki sastavni dio materijalan je u usporedbi s cjelinom: i premda je bila suobličena Bogu u jednom pogledu, nije jednostavno. Zato što je, strogo govoreći, neka stvar više suobličena Bogu kada ima sve što stanje njezine naravi zahtijeva, budući da tada ponajviše nasljeduje Božje savršenstvo. Stoga je srce životinje više suobličeno nepokretnom Bogu kada je u gibanju nego kada miruje, zato što je savršenstvo srca u njegovu gibanju, a njegovo mirovanje njegovo je uništenje.

Odgovor na 5. prigovor: tjelesna smrt prouzročena je Adamovim grijehom koji je izbrisan Kristovom smrću: stoga njezina kazna ne traje dovijeka. No smrtni grijeh koji uzrokuje vječnu smrt zbog nepokajanja neće se moći okajati poslije. Stoga će ta smrt biti vječna.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.