Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 65, a. 5

Je li ikada bilo dopušteno imati priležnicu

Prigovor 1. Čini se da je katkada bilo dopušteno imati priležnicu. Jer kao što naravni zakon zahtijeva od čovjeka da ima samo jednu ženu, tako mu zabranjuje imati priležnicu. Ipak, u neka je vremena bilo dopušteno imati više žena. Dakle, bilo je također dopušteno imati priležnicu.

Prigovor 2. Nadalje, žena ne može u isto vrijeme biti robinja i supruga; stoga je prema Zakonu (Pnz 21,11 i dalje) robinja stjecala slobodu samom činjenicom što je uzeta u brak. No čitamo da su pojedini ljudi koji su bili najomiljeniji Bogu, na primjer Abraham i Jakov, imali spolno općenje sa svojim robinjama. Dakle, one nisu bile supruge, pa je dosljedno tome katkada bilo dopušteno imati priležnicu.

Prigovor 3. Nadalje, žena koja je uzeta u brak ne može biti otjerana, a njezin bi sin trebao imati udio u baštini. Ipak, Abraham je otpustio Hagaru, a njezin sin nije bio njegov baštinik (Post 21,14). Dakle, ona nije bila Abrahamova supruga.

Naprotiv, stvari suprotstavljene zapovijedima dekaloga nikada nisu bile dopuštene. No imati priležnicu protivno je zapovijedi dekaloga, naime: „Ne učini preljuba“. Dakle, to nikada nije bilo dopušteno. Nadalje, Ambrozije kaže u svojoj knjizi o praocima (De Abraham i, 4): „Što je nedopušteno ženi, nedopušteno je i mužu“. Ali ženi nikada nije dopušteno napustiti svoga muža i imati spolno općenje s drugim muškarcem. Dakle, mužu nikada nije bilo dopušteno imati priležnicu.

Odgovaram: rabi Mojsije kaže (Doc. Perp. iii, 49) da prije vremena Zakona bludnost nije bila grijeh; a svoju je tvrdnju dokazivao iz činjenice da je Juda imao spolno općenje s Tamarom. Ali taj argument nije uvjerljiv. Jer nema potrebe ispričavati Jakovljeve sinove od smrtnoga grijeha, budući da su bili optuženi svome ocu za najopakiji zločin (Post 37,2), i pristali su ubiti Josipa i prodati ga. Stoga moramo reći da, budući da je protiv naravnoga zakona imati priležnicu izvan braka, kako je gore rečeno (čl. 3), to nikada nije bilo dopušteno, bilo po sebi bilo po dispenzi. Jer, kako smo pokazali (Doc. Perp. iii, 49), spolno općenje sa ženom izvan braka jest čin nerazmjeran dobru potomstva koje je glavni cilj braka: i posljedično tome protivno je prvim propisima naravnoga zakona koji ne dopuštaju nikakvu dispenzu. Stoga, gdje god u Starom zavjetu čitamo da su takvi ljudi, koje trebamo ispričati od smrtnoga grijeha, uzimali priležnice, moramo nužno razumjeti da su one bile uzete u brak, a ipak nazvane priležnicama, jer su imale nešto od obilježja supruge i nešto od obilježja priležnice. U onoj mjeri u kojoj je brak upravljen k svojemu glavnom cilju, a to je dobro potomstva, zajednica žene i muža nerazrješiva je ili barem trajne naravi, kako je gore pokazano (čl. 1), i u pogledu toga nema dispenze. No u pogledu sporednoga cilja, a to je vođenje kućanstva i zajedništvo radova, žena je sjedinjena s mužem kao njegova družica: a to je nedostajalo onima koje su bile poznate kao priležnice. Jer u tome je pogledu dispenza bila moguća, budući da je to sporedni cilj braka. I s toga su stajališta one imale izvjesnu sličnost s priležnicama, te su iz toga razloga bile poznate kao takve.

Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno (čl. 1, ad 7,8), imati više žena nije protiv prvih propisa naravnoga zakona, kao što to jest imati priležnicu; stoga argument ne dokazuje.

Odgovor na 2. prigovor: drevni su praoci snagom dispenze koja im je dopuštala više žena prilazili svojim robinjama s raspoloženjem muža prema svojoj ženi. Jer te su žene bile supruge što se tiče glavnoga i prvoga cilja braka, ali ne što se tiče druge zajednice koja se odnosi na sporedni cilj, kojemu se ropstvo protivi, budući da žena ne može u isto vrijeme biti družica i robinja.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je u Mojsijevu zakonu bilo dopušteno po dispenzi dati otpusno pismo kako bi se izbjeglo ubojstvo žene (kako ćemo reći dalje, pit. 67, čl. 6), tako je po istoj dispenzi Abrahamu bilo dopušteno otpustiti Hagaru, kako bi se označilo otajstvo koje Apostol tumači (Gal 4,22 i dalje). Nadalje, to što ovaj sin nije baštinio pripada otajstvu, kako se tumači na istome mjestu. Isto tako Ezav, sin slobodne žene, nije baštinio (Rim 9,13 i dalje). Na sličan je način zbog otajstva došlo do toga da su sinovi Jakovljevi rođeni od robinjâ i slobodnih žena baštinili, kako kaže Augustin (Tract. xi in Joan.), jer „sinovi i baštinici rađaju se Kristu i od dobrih poslužitelja označenih slobodnom ženom i od zlih poslužitelja označenih robinjom“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.