Suppl., q. 60, a. 1
Je li u određenom slučaju dopušteno ubiti vlastitu ženu
Prigovor 1. Čini se da je čovjeku dopušteno ubiti svoju ženu ako je zatečena u činu preljuba. Jer Božji je zakon zapovijedao da se preljubničke žene kamenuju. No nije grijeh ispuniti Božji zakon. Dakle, nije grijeh ni ubiti vlastitu ženu ako je preljubnica.
Prigovor 2. Nadalje, ono što zakon može s pravom učiniti, može s pravom učiniti i onaj koga je zakon ovlastio da to učini. No zakon može s pravom ubiti preljubničku ženu ili bilo koju drugu osobu koja zaslužuje smrt. Budući da je dakle zakon ovlastio muža da ubije svoju ženu ako je zatečena u činu preljuba, čini se da on to može s pravom učiniti.
Prigovor 3. Nadalje, muž ima veću vlast nad svojom preljubničkom ženom nego nad čovjekom koji je s njom počinio preljub. No ako muž udari klerika kojega je zatekao sa svojom ženom, ne biva izopćen. Dakle, činilo bi se dopuštenim da on čak i ubije vlastitu ženu ako je zatečena u preljubu.
Prigovor 4. Nadalje, muž je dužan opominjati svoju ženu. No opomena se daje nanošenjem pravedne kazne. Budući da je dakle pravedna kazna za preljub smrt, jer je to smrtni grijeh, činilo bi se dopuštenim da muž ubije svoju preljubničku ženu.
Naprotiv, navodi se u tekstu (Sent. iv, D, 37) da „Crkva Božja nikada nije vezana zakonima ovoga svijeta, jer ona nema drugoga mača osim duhovnoga“. Stoga bi se činilo da onaj tko želi pripadati Crkvi ne može s pravom iskoristiti zakon koji čovjeku dopušta da ubije svoju ženu. Nadalje, o mužu i ženi sudi se jednako. No ženi nije dopušteno ubiti svoga muža ako je zatečen u preljubu. Dakle, ni muž ne smije ubiti svoju ženu.
Odgovaram: na dva se načina događa da muž ubije svoju ženu. Prvo, građanskom presudom; i tako nema sumnje da muž, potaknut revnošću za pravednost, a ne osvetničkim gnjevom ili mržnjom, može bez grijeha podići kaznenu optužbu za preljub protiv svoje žene pred svjetovnim sudom i tražiti da primi smrtnu kaznu kako je zakonom određeno; baš kao što je dopušteno optužiti osobu za ubojstvo ili bilo koji drugi zločin. Takva se optužba međutim ne može podići na crkvenom sudu, jer, kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 37), Crkva ne nosi tvarni mač. Drugo, muž može ubiti svoju ženu sam, a da ona nije osuđena na sudu, i tako ubiti je izvan čina preljuba nije dopušteno, niti prema građanskomu zakonu niti prema zakonu savjesti, ma kakav dokaz imao o njezinu preljubu. Građanski zakon međutim smatra kao da je dopušteno da je ubije u samom činu, ne zapovijedajući mu da to učini, nego ne namećući mu kaznu za ubojstvo, zbog vrlo velikoga izazivanja koje muž prima takvim djelom da ubije svoju ženu. Ali Crkva u ovoj stvari nije vezana ljudskim zakonima, niti ga oslobađa duga vječne kazne, niti one kazne koju mu može dosuditi crkveni sud iz razloga što je oslobođen svake kazne koju bi izrekao svjetovni sud. Dakle, ni u kojem slučaju mužu nije dopušteno ubiti svoju ženu po vlastitoj vlasti.
Odgovor na 1. prigovor: zakon je povjerio izvršenje ove kazne ne privatnim pojedincima, nego javnim osobama, koje su za to određene po svojoj službi. No muž nije sudac svojoj ženi: stoga je ne smije ubiti, ali je može optužiti u prisutnosti suca.
Odgovor na 2. prigovor: građanski zakon nije ovlastio muža da ubije svoju ženu zapovijedajući mu da to učini, jer tako on ne bi sagriješio, baš kao što sučev namjesnik ne griješi ubijajući lopova osuđena na smrt: nego je to dopustio ne kažnjavajući to. Iz kojega je razloga postavio određene zapreke kako bi spriječio muža da ubije svoju ženu.
Odgovor na 3. prigovor: to ne dokazuje da je to dopušteno jednostavno, nego da je dopušteno s obzirom na imunitet od određene vrste kazne, budući da je i izopćenje vrsta kazne.
Odgovor na 4. prigovor: dvije su vrste zajednice: kućanstvo, poput obitelji; i građanska zajednica, poput grada ili kraljevstva. Prema tome, onaj tko predsjeda ovoj potonjoj vrsti zajednice, primjerice kralj, može kazniti pojedinca i popravljanjem i istrebljenjem, radi boljitka zajednice za čiju je skrb zadužen. No onaj tko predsjeda zajednici prve vrste može izreći samo popravnu kaznu, koja ne prelazi granice popravljanja, a te se granice prelaze kaznom smrti. Zato muž koji vrši ovu vrstu nadzora nad svojom ženom ne smije je ubiti, ali je može optužiti ili kazniti na neki drugi način.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.