Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 57, a. 1

Što je posvojenje

Prigovor 1. Čini se da posvojenje nije ispravno definirano: „Posvojenje je čin kojim osoba zakonito uzima za svoje dijete ili unuče i tako dalje nekoga tko joj ne pripada.“ Jer dijete treba biti podložno svomu ocu. No ponekad posvojenik ne dolazi pod vlast posvojitelja. Dakle, posvojenje nije uvijek uzimanje nekoga za dijete.

Prigovor 2. Nadalje, „Roditelji trebaju stjecati za djecu“ (2 Kor 12,14). No otac posvojitelj ne mora uvijek nužno stjecati za svoje posvojeno dijete, budući da ponekad posvojenik ne nasljeđuje dobra posvojitelja. Dakle, posvojenje nije uzimanje nekoga za dijete.

Prigovor 3. Nadalje, posvojenje, kojim se netko uzima za dijete, prispodobljuje se naravnomu rađanju kojim se dijete naravno rađa. Dakle, tko god je sposoban naravno roditi dijete, sposoban je posvajati. No to je netočno, budući da ni onaj tko nije sam svoj gospodar, ni onaj tko nema dvadeset i pet godina, ni žena ne mogu posvajati, a ipak mogu naravno roditi dijete. Dakle, strogo govoreći, posvojenje nije uzimanje nekoga za dijete.

Prigovor 4. Nadalje, čini se da je uzimanje za svoje dijete nekoga tko nije vlastiti nužno kako bi se nadomjestio nedostatak naravno rođene djece. No onaj tko nije u stanju rađati, budući da je eunuh ili nemoćan, osobito trpi zbog odsutnosti djece vlastitoga rođenja. Dakle, on je osobito sposoban posvojiti nekoga kao svoje dijete. No on nije sposoban posvajati. Dakle, posvojenje nije uzimanje nekoga za svoje dijete.

Prigovor 5. Nadalje, u duhovnom srodstvu, gdje se netko uzima za dijete bez tjelesnoga rađanja, nije važno postaje li starija osoba otac mlađoj, ili obratno, budući da mladić može krstiti starca i obratno. Dakle, ako se posvojenjem neka osoba uzima za dijete a da nije tjelesno rođena, ne bi činilo nikakvu razliku posvaja li starija osoba mlađu, ili mlađa stariju osobu; što nije točno. Dakle, slijedi isti zaključak.

Prigovor 6. Nadalje, nema razlike u stupnju između posvojenika i posvojitelja. Dakle, tko god je posvojen, posvojen je kao dijete; te posljedično nije ispravno reći da se nekoga može posvojiti kao unuče.

Prigovor 7. Nadalje, posvojenje je ishod ljubavi, zbog čega se za Boga kaže da nas je posvojio kao djecu po ljubavi. No trebali bismo imati veću ljubav prema onima koji su povezani s nama nego prema strancima. Dakle, posvojenje ne bi trebalo biti stranca nego nekoga tko je povezan s nama.

Odgovaram: umijeće oponaša narav i nadomješta nedostatak naravi tamo gdje je narav manjkava. Otuda, baš kao što čovjek rađa naravnim rađanjem, tako i po pozitivnom zakonu, koji je umijeće onoga što je dobro i pravedno, jedna osoba može uzeti k sebi drugu kao dijete na sliku onoga koje je njezino dijete po naravi, kako bi zauzelo mjesto djece koju je izgubio, što je glavni razlog zašto je uvedeno posvojenje. A budući da uzimanje uključuje odredište „odakle“, iz kojega razloga onaj tko uzima nije stvar koja se uzima, slijedi da osoba koja se uzima za dijete mora biti stranac. Prema tome, baš kao što naravno rađanje ima odredište „kamo“, naime oblik koji je svrha rađanja, i odredište „odakle“, naime suprotni oblik, tako zakonsko rađanje ima odredište „kamo“, naime dijete ili unuče, i odredište „odakle“, naime stranac. Posljedično, gornja definicija uključuje rod posvojenja, jer je opisano kao „zakonito uzimanje“, i odredište „odakle“, budući da se kaže da je to uzimanje „stranca“, i odredište „kamo“, jer kaže „za dijete ili unuče“.

Odgovor na 1. prigovor: sinovstvo posvojenja je oponašanje naravnoga sinovstva. Zato postoje dvije vrste posvojenja, jedno koje savršeno oponaša naravno sinovstvo, i to se naziva „arrogatio“, kojim se posvojena osoba stavlja pod vlast posvojitelja; a onaj tko je tako posvojen nasljeđuje od svoga oca posvojitelja ako ovaj umre bez oporuke, niti ga njegov otac može zakonski lišiti četvrtine svoga nasljedstva. No na ovaj način ne može posvajati nitko osim onoga tko je sam svoj gospodar, to jest onaj tko nema oca ili, ako ga ima, punoljetan je. Ne može biti takve vrste posvojenja bez odobrenja vladara. Druga vrsta posvojenja nesavršeno oponaša naravno sinovstvo, i naziva se „jednostavno posvojenje“, a po njemu posvojenik ne dolazi pod vlast posvojitelja: tako da je to raspoloživost za savršeno posvojenje, radije nego samo savršeno posvojenje. Na taj način može posvajati čak i onaj tko nije sam svoj gospodar, bez pristanka vladara i s odobrenjem suca: a onaj tko je tako posvojen ne nasljeđuje posvojiteljevo imanje, niti mu je ovaj dužan oporučno ostaviti ikakva svoja dobra, osim ako to ne želi. To dostaje za Odgovor na 2. prigovor.

Odgovor na 3. prigovor: naravno rađanje usmjereno je na proizvodnju vrste; stoga je onaj u kome vrsna narav nije spriječena sposoban naravno rađati. No posvojenje je usmjereno na nasljedni slijed, stoga su samo oni sposobni posvajati koji imaju moć raspolaganja svojim imanjem. Dosljedno tome onaj tko nije sam svoj gospodar, ili tko je mlađi od dvadeset i pet godina, ili žena, ne može nikoga posvojiti, osim po posebnom dopuštenju vladara.

Odgovor na 4. prigovor: Nasljedstvo ne može prijeći na potomstvo preko onoga tko ima trajnu zapreku od rađanja: stoga bi baš iz toga razloga trebalo prijeći na one koji bi ga trebali naslijediti po pravu srodstva; te on posljedično ne može posvajati, kao što ne može ni rađati. Štoviše, veća je tuga za izgubljenom djecom nego za djecom koju netko nikada nije imao. Zato onima koji su spriječeni rađati ne treba utjeha za njihov nedostatak djece kao onima koji su ih imali i izgubili, ili su ih mogli imati ali ih nemaju zbog neke akcidentalne zapreke.

Odgovor na 5. prigovor: duhovno se srodstvo sklapa po sakramentu kojim se vjernici ponovno rađaju u Kristu, u Kojemu nema razlike između muškoga i ženskoga, roba i slobodnjaka, mladosti i starosti (Gal 3,28; Kol 3,11). Zato svatko može bez razlike postati tuđi kum. No posvojenje cilja na nasljedni slijed i određenu podložnost posvojenika posvojitelju: a nije dolično da starije osobe budu podložne mlađima u brizi za kućanstvo. Dosljedno tome, mlađa osoba ne može posvojiti stariju; nego po zakonu posvojena osoba mora biti toliko mlađa od posvojitelja, da je mogla biti dijete njegova naravnoga rađanja.

Odgovor na 6. prigovor: čovjek može izgubiti svoju unučad i tako dalje, kao što može izgubiti i svoju djecu. Zato, budući da je posvojenje uvedeno kao utjeha za izgubljenu djecu, baš kao što se netko može posvojiti umjesto djeteta, tako se nekoga može posvojiti umjesto unučeta i tako dalje.

Odgovor na 7. prigovor: srodnik bi trebao naslijediti po pravu srodstva; te stoga takva osoba nije prikladna biti izabrana da naslijedi po posvojenju. A ako je posvojen srodnik koji nije sposoban naslijediti imanje, on se ne posvaja kao srodnik, nego kao stranac kojemu nedostaje pravo nasljeđivanja posvojiteljevih dobara.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.