Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 51, a. 2

Koja vrsta zablude

Prigovor 1. Čini se da je svaka zabluda zapreka za brak, a ne, kako stoji u tekstu (Sent. iv, D, 30), samo zabluda o stanju ili osobi. Jer ono što se primjenjuje na stvar kao takvu, primjenjuje se na nju u svim njezinim odnosima. No zabluda je po svojoj samoj naravi zapreka za brak, kako je gore rečeno (čl. 1). Dakle, svaka je zabluda zapreka za brak.

Prigovor 2. Nadalje, ako je zabluda kao takva zapreka za brak, što je veća zabluda, veća je zapreka. No zabluda koja se tiče vjere u krivovjernika koji ne vjeruje u ovaj sakrament veća je od zablude koja se tiče osobe. Dakle, trebala bi biti veća zapreka od zablude o osobi.

Prigovor 3. Nadalje, zabluda ne poništava brak osim ukoliko uklanja dragovoljnost. No neznanje o bilo kojoj okolnosti oduzima dragovoljnost (Ethic. iii, 1). Dakle, nije samo zabluda o stanju ili osobi zapreka za brak.

Prigovor 4. Nadalje, baš kao što je stanje ropstva akcident koji pogađa osobu, tako su i tjelesna ili duševna svojstva. No zabluda glede stanja jest zapreka za brak. Dakle, zabluda koja se tiče kakvoće ili imetka jednako je tako zapreka.

Prigovor 5. Nadalje, baš kao što ropstvo ili sloboda pripada stanju osobe, tako pripadaju i visok i nizak položaj, ili dostojanstvo položaja i nedostatak istoga. No zabluda glede stanja ropstva jest zapreka za brak. Dakle, zabluda o drugim spomenutim stvarima također je zapreka.

Prigovor 6. Nadalje, baš kao što je stanje ropstva zapreka, tako su i razlika bogoštovlja i nemoć, kako ćemo reći dalje (pit. 52, čl. 2; pit. 58, čl. 1; pit. 59, čl. 1). Dakle, baš kao što je zabluda glede stanja zapreka, tako bi i zabludu o tim drugim stvarima trebalo smatrati zaprekom.

Prigovor 7. S druge strane, čini se da čak ni zabluda o osobi nije zapreka za brak. Jer brak je ugovor baš kao i kupoprodaja. No u kupnji i prodaji prodaja se ne poništava ako se dade jedan novčić umjesto drugoga jednake vrijednosti. Dakle, brak se ne poništava ako se uzme jedna žena umjesto druge.

Prigovor 8. Nadalje, moguće je da oni ostanu u toj zabludi mnogo godina i izrode među sobom sinove i kćeri. No bila bi teška tvrdnja tvrditi da bi ih tada trebalo rastaviti. Dakle, njihova prijašnja zabluda nije poništila njihov brak.

Prigovor 9. Nadalje, moglo bi se dogoditi da je žena zaručena s bratom čovjeka za kojega misli da pristaje udati se, i da je imala s njim tjelesno sjedinjenje; u kojem se slučaju, po svemu sudeći, ne može vratiti čovjeku kojemu je mislila dati svoju privolu, nego bi se trebala držati njegova brata. Tako zabluda glede osobe nije zapreka za brak.

Odgovaram: baš kao što je zabluda, uzrokujući nedragovoljnost, ispričavanje od grijeha, tako je po istom razlogu zapreka za brak. No zabluda ne ispričava od grijeha osim ako se odnosi na okolnost čija prisutnost ili odsutnost čini radnju zakonitom ili nedopuštenom. Jer kada bi čovjek udario svoga oca željeznom šipkom misleći da je od drveta, nije ispričan od grijeha posve, premda možda djelomično; ali ako bi čovjek udario svoga oca misleći da udara svoga sina kako bi ga popravio, posve je ispričan pod uvjetom da je primijenio dužnu pažnju. Zato zabluda, da bi poništila brak, nužno mora biti o bitnim stvarima braka. No brak uključuje dvije stvari, naime dvije osobe koje se združuju i uzajamnu vlast jedne nad drugom u kojoj se sastoji brak. Prvo od ovoga uklanja se zabludom o osobi, drugo zabludom glede stanja, budući da rob ne može slobodno dati vlast nad svojim tijelom drugome bez gospodareva pristanka. Iz toga razloga te dvije zablude, i nijedna druga, jesu zapreka za brak.

Odgovor na 1. prigovor: zabluda nije zapreka za brak iz svoje rodne naravi, nego iz naravi razlike koja joj je pridodana; naime iz toga što je to zabluda o jednoj od bitnih stvari za brak.

Odgovor na 2. prigovor: zabluda vjere o ženidbi odnosi se na stvari koje slijede brak, primjerice na pitanje je li on sakrament ili je li dopušten. Zato takva zabluda poput ovih nije zapreka za brak, kao što niti zabluda o krštenju ne priječi čovjeka da primi biljeg, pod uvjetom da namjerava primiti ono što Crkva daje, premda vjeruje da to nije ništa.

Odgovor na 3. prigovor: nije svako neznanje o okolnosti ono što uzrokuje nedragovoljnost koja je ispričavanje od grijeha, kako je gore rečeno; zbog čega dokaz ne vrijedi.

Odgovor na 4. prigovor: razlika imetka ili kakvoće ne čini razliku u bitnim stvarima ženidbe, kao što čini stanje ropstva. Otuda dokaz ne vrijedi.

Odgovor na 5. prigovor: zabluda o nečijem položaju, kao takva, ne poništava brak, iz istoga razloga iz kojega niti zabluda o osobnoj kakvoći. Ako, međutim, zabluda o položaju ili zvanju osobe doseže mjeru zablude o osobi, ona je zapreka za brak. Otuda ako žena pristane izravno na ovu određenu osobu, njezina zabluda o njegovu položaju ne poništava brak; ali ako izravno namjerava dati privolu da se uda za kraljeva sina, tko god on bio, tada, ako joj se dovede drugi čovjek a ne kraljev sin, postoji zabluda o osobi, i brak će biti ništavan.

Odgovor na 6. prigovor: zabluda je zapreka za brak, premda bila o drugim zaprekama za brak ako se tiče onih stvari koje čine osobu nezakonitim subjektom braka. Ali (Učitelj) ne spominje zabludu o takvim stvarima, jer one su zapreka za brak postojala o njima zabluda ili ne; tako da ako žena sklopi ugovor s podđakonom, znala ona to ili ne, nema braka; dok stanje ropstva nije zapreka ako je ropstvo poznato. Otuda usporedba ne stoji.

Odgovor na 7. prigovor: u ugovorima novac se smatra mjerilom drugih stvari (Ethic. v, 5), a ne nečim što se traži radi njega samoga. Otuda ako isplaćeni novčić nije onaj za koji se mislilo da jest, nego drugi jednake vrijednosti, to ne poništava ugovor. Ali ako postoji zabluda o stvari koja se traži radi nje same, ugovor se poništava, primjerice ako bi tko prodao magarca umjesto konja; i tako je u ovome slučaju.

Odgovor na 8. prigovor: bez obzira na to koliko dugo su živjeli zajedno, osim ako ona nije voljna ponovno dati privolu, nema braka.

Odgovor na 9. prigovor: ako ona nije prethodno pristala udati se za njegova brata, može se držati onoga kojega je uzela u zabludi. Niti se može vratiti njegovu bratu, osobito ako je bilo tjelesnoga sjedinjenja između nje i čovjeka kojega je uzela za muža. Ako je, međutim, prethodno pristala uzeti prvoga riječima sadašnjosti, ne može imati drugoga dokle god prvi živi. No može ili napustiti drugoga ili se vratiti prvomu; a neznanje o činjenici ispričava je od grijeha, baš kao što bi bila ispričana ako bi nakon dovršenja braka mužev rođak spoznao nju prijevarom, budući da je se ne smije kriviti za tuđu prijevaru.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.