Suppl., q. 44, a. 1
Je li ženidba vrsta združivanja
Prigovor 1. Čini se da ženidba nije vrsta združivanja. Jer veza kojom su stvari povezane razlikuje se od njihova združivanja, kao uzrok od učinka. No ženidba je veza kojom su oni koji su združeni u ženidbi povezani zajedno. Dakle, ona nije vrsta združivanja.
Prigovor 2. Nadalje, svaki je sakrament osjetilni znak. Ali nijedan odnos nije osjetilni akcident. Budući dakle da je ženidba sakrament, ona nije vrsta odnosa, i dosljedno tome niti vrsta združivanja.
Prigovor 3. Nadalje, združivanje je odnos jednakosti kao i ravnovrsnosti [ekviparantnosti]. No prema Aviceni odnos jednakosti nije identično isti u svakoj krajnosti. Dakle, ne postoji niti identično isto združivanje; i dosljedno tome, ako je ženidba vrsta združivanja, ne postoji samo jedna ženidba između muža i žene.
Naprotiv, po odnosu se stvari odnose jedna prema drugoj. No po ženidbi se određene stvari odnose jedna prema drugoj; jer muž je muž žene, a žena je žena muža. Dakle, ženidba je vrsta odnosa, niti je išta drugo doli združivanje. Nadalje, sjedinjenje dviju stvari u jedno može proizići samo iz njihova združivanja. No takav je učinak ženidbe (Post 2,24): „Bit će njih dvoje jedno tijelo“. Dakle, ženidba je vrsta združivanja.
Odgovaram: združivanje označava neku vrstu sjedinjavanja, i tako gdje god su stvari sjedinjene, mora postojati združivanje. No za stvari usmjerene k jednoj svrsi kaže se da su sjedinjene u svojemu usmjerenju k njoj, tako su mnogi ljudi sjedinjeni u slijeđenju jednoga vojničkog poziva ili u obavljanju jednoga posla, u odnosu na što se nazivaju suborcima ili poslovnim partnerima. Otuda, budući da su brakom određene osobe usmjerene k jednomu rađanju i odgoju djece, i opet k jednomu obiteljskom životu, jasno je da u ženidbi postoji združivanje s obzirom na koje govorimo o mužu i ženi; i to združivanje, time što je usmjereno k nekoj jednoj stvari, jest ženidba; dok je združivanje tijela i umova posljedica ženidbe.
Odgovor na 1. prigovor: ženidba je veza kojom su povezani formalno, a ne djelotvorno, pa stoga ne mora biti različita od združivanja.
Odgovor na 2. prigovor: premda odnos sam po sebi nije osjetilni akcident, njegovi uzroci mogu biti osjetilni. Niti je nužno u sakramentu da ono što je i stvarnost i sakrament [usp. TP, pit. 66, čl. 1] bude osjetilno (jer takav je odnos navedenoga združivanja prema ovome sakramentu), dok su riječi koje izražavaju privolu, a koje su samo sakrament i uzrok su toga istog združivanja, osjetilne.
Odgovor na 3. prigovor: odnos se temelji na nečemu kao svojemu uzroku, primjerice sličnost se temelji na kakvoći, i na nečemu kao svojemu subjektu, primjerice u samim stvarima koje su slične; i na objema stranama možemo naći jedinstvo i različitost odnosa. Budući dakle da nije ista identična kakvoća ono što dovodi do sličnosti, nego ista specifična kakvoća u svakome od sličnih subjekata, i budući da su, nadalje, subjekti sličnosti dva na broju, a isto vrijedi i za jednakost, slijedi da su i jednakost i sličnost u svakom pogledu brojčano različite u svakome od sličnih ili jednakih subjekata. Ali odnosi ženidbe, s jedne strane, imaju jedinstvo u objema krajnostima, naime sa strane uzroka, budući da je usmjerena k jednomu identičnom rađanju; dok sa strane subjekta postoji brojčana različitost. Činjenica da taj odnos ima različitost subjekata označena je nazivima „muž“ i „žena“, dok je njegovo jedinstvo označeno time što se naziva ženidbom.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.