Suppl., q. 39, a. 1
Je li ženski spol zapreka za primanje ovoga sakramenta
Prigovor 1. Čini se da ženski spol nije zapreka za primanje redova. Jer proročka je služba veća od svećeničke službe, budući da prorok stoji u sredini između Boga i svećenikâ, baš kao što svećenik stoji između Boga i naroda. No proročka je služba ponekad bila dana ženama, kako se može razabrati iz 2 Kr 22,14. Dakle, i svećenička služba može im pripasti.
Prigovor 2. Nadalje, kao što red pripada nekoj vrsti prvenstva, tako pripada i položaj vlasti, kao i mučeništvo i redovnički stalež. No vlast je povjerena ženama u Novom zavjetu, kao u slučaju opatica, i u Starom zavjetu, kao u slučaju Debore, koja je sudila Izraelu (Suci 2). Štoviše, mučeništvo i redovnički život također im pristaju. Dakle, i crkveni redovi njima pristaju.
Prigovor 3. Nadalje, vlast redova utemeljena je u duši. Ali spol nije u duši. Dakle, razlika u spolu ne čini razliku za primanje redova.
Naprotiv, kaže se (1 Tim 2,12): „Ne dopuštam ženi poučavati (u Crkvi) [riječi u zagradi preuzete su iz 1 Kor 14,34: „Žene neka šute u crkvama“], niti vršiti vlast nad mužem“. Nadalje, kruna se traži prije primanja redova, premda ne za valjanost sakramenta. Ali kruna ili tonzura ne pristoji ženama prema 1 Kor 11. Dakle, niti primanje redova.
Odgovaram: određene se stvari traže u primatelju sakramenta kao nužne za valjanost sakramenta, i ako takve stvari nedostaju, ne može se primiti niti sakrament niti stvarnost sakramenta. Druge se stvari, međutim, ne traže za valjanost sakramenta, nego za njegovu dopuštenost, kao prikladne sakramentu; i bez njih se prima sakrament, ali ne i stvarnost sakramenta. U skladu s time moramo reći da se muški spol traži za primanje redova ne samo na drugi, nego i na prvi način. Zato čak i kada bi se nad ženom izvršilo sve što se čini pri podjeljivanju redova, ona ne bi primila redove, jer budući da je sakrament znak, ne traži se u svim sakramentalnim činima samo stvar, nego i označavanje stvari; tako je gore rečeno (pit. 32, čl. 2) da je u bolesničkom pomazanju nužno imati bolesna čovjeka, kako bi se označila potreba ozdravljenja. U skladu s time, budući da u ženskom spolu nije moguće označiti uzvišenost stupnja, jer žena je u stanju podložnosti, slijedi da ona ne može primiti sakrament reda. Neki su, međutim, tvrdili da je muški spol nužan za dopuštenost, a ne za valjanost sakramenta, jer se čak i u Dekretalima (cap. Mulieres dist. 32; cap. Diaconissam, 27, qu. i) spominju đakonise i svećenice. No đakonisa ondje označava ženu koja sudjeluje u nekom činu đakona, naime koja čita homilije u Crkvi; a svećenica [presbytera] znači udovicu, jer riječ „presbyter“ znači starješina.
Odgovor na 1. prigovor: proroštvo nije sakrament nego Božji dar. Zato ondje nije nužno označavanje, nego samo stvar. I budući da se u stvarima koje se tiču duše žena ne razlikuje od muškarca što se tiče stvari (jer se ponekad nađe žena bolja od mnogih muškaraca s obzirom na dušu), slijedi da ona može primiti dar proroštva i tome slično, ali ne i sakrament redova. Time je očit i odgovor na drugi i treći prigovor. Međutim, što se tiče opatica, kaže se da one nemaju redovitu vlast, nego takoreći delegiranu, zbog opasnosti zajedničkog života muškaraca i žena. A Debora je vršila vlast u vremenitim, a ne u svećeničkim stvarima, baš kao što i danas žena može imati vremenitu vlast.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.