Suppl., q. 38, a. 2
Može li krivovjernik ili bilo koja druga osoba odijeljena od Crkve podijeliti ovaj sakrament
Prigovor 1. Čini se da krivovjernici i oni koji su odijeljeni od Crkve ne mogu podjeljivati redove. Jer podijeliti redove veća je stvar nego odriješiti ili svezati bilo koga. No krivovjernik ne može odrješivati niti vezati. Dakle, ne može niti rediti.
Prigovor 2. Nadalje, svećenik koji je odijeljen od Crkve može posvećivati, jer biljeg iz kojega izvodi tu vlast ostaje u njemu neizbrisiv. No biskup ne prima nikakav biljeg kada se uzvisuje u episkopat. Dakle, on ne zadržava nužno biskupsku vlast nakon svojega odvajanja od Crkve.
Prigovor 3. Nadalje, ni u jednoj zajednici onaj tko je iz nje protjeran ne može raspolagati službama te zajednice. No redovi su službe Crkve. Dakle, onaj tko je izvan Crkve ne može podjeljivati redove.
Prigovor 4. Nadalje, sakramenti vuku svoju djelotvornost iz Kristove muke. No krivovjernik nije sjedinjen s Kristovom mukom; niti svojom vlastitom vjerom, budući da je nevjernik, niti vjerom Crkve, budući da je odijeljen od Crkve. Dakle, on ne može podijeliti sakrament redova.
Prigovor 5. Nadalje, blagoslov je nužan pri podjeljivanju redova. No krivovjernik ne može blagoslivljati; štoviše, njegov se blagoslov pretvara u prokletstvo, kako se razabire iz autoriteta navedenih u tekstu (Sent. iv, D, 25). Dakle, on ne može rediti.
Naprotiv, kada se biskup koji je pao u krivovjerje izmiri, ponovno se ne posvećuje. Dakle, nije izgubio vlast koju je imao za podjeljivanje redova. Nadalje, vlast ređenja veća je od vlasti redova. Ali vlast redova ne gubi se zbog krivovjerja i tome sličnoga. Dakle, niti vlast ređenja. Nadalje, kao što onaj tko krsti vrši puko izvanjsko posluživanje, tako čini i onaj tko redi, dok Bog djeluje iznutra. No onaj tko je odijeljen od Crkve nipošto ne gubi vlast krštenja. Dakle, ne gubi niti vlast ređenja.
Odgovaram: o ovom su pitanju četiri mišljenja navedena u tekstu (Sent. iv, D, 25). Jer neki su govorili da krivovjernici, dokle god ih Crkva podnosi, zadržavaju vlast ređenja, ali ne i nakon što su odijeljeni od Crkve; kao ni oni koji su degradirani i tome slično. To je prvo mišljenje. Ipak, to je nemoguće, jer, dogodilo se što mu drago, nijedna vlast koja se daje s posvećenjem ne može se oduzeti dokle god sama stvar ostaje, kao što se ni samo posvećenje ne može poništiti, jer čak i oltar ili krizma jednom posvećeni ostaju posvećeni zauvijek. Zato, budući da se biskupska vlast podjeljuje posvećenjem, ona mora trajati zauvijek, ma koliko čovjek sagriješio ili bio odijeljen od Crkve. Zbog toga su drugi govorili da oni koji su odijeljeni od Crkve nakon što su imali biskupsku vlast u Crkvi zadržavaju vlast rediti i uzdizati druge, ali da oni koje oni uzdignu nemaju tu vlast. To je četvrto mišljenje. No i to je nemoguće, jer ako oni koji su zaređeni u Crkvi zadržavaju vlast koju su primili, jasno je da vršeći svoju vlast valjano posvećuju, i stoga valjano podjeljuju bilo koju vlast koja se daje s tim posvećenjem, te tako oni koji od njih prime ređenje ili promaknuće imaju istu vlast kao i oni. Zato su drugi govorili da čak i oni koji su odijeljeni od Crkve mogu podijeliti redove i druge sakramente, pod uvjetom da obdržavaju dužni oblik i nakanu, kako glede prvotnog učinka, a to je podjeljivanje sakramenta, tako i glede konačnog učinka, a to je podjeljivanje milosti. To je drugo mišljenje. No i to je nedopustivo, jer samim time što neka osoba sudjeluje u sakramentima s krivovjernikom koji je odijeljen od Crkve, ona griješi, te tako pristupa sakramentu neiskreno i ne može zadobiti milost, osim možda kod krštenja u slučaju nužde. Stoga drugi govore da oni valjano podjeljuju sakramente, ali s njima ne podjeljuju milost, ne zato što sakramentima nedostaje djelotvornost, nego zbog grijeha onih koji primaju sakramente od takvih osoba unatoč zabrani Crkve. To je treće i istinito mišljenje.
Odgovor na 1. prigovor: učinak odrješenja nije ništa drugo doli oproštenje grijeha koje proizlazi iz milosti, pa stoga krivovjernik ne može odrješivati, kao što ne može niti podjeljivati milost u sakramentima. Štoviše, kako bi se dalo odrješenje nužno je imati jurisdikciju, koju onaj tko je odijeljen od Crkve nema.
Odgovor na 2. prigovor: kada se čovjek uzdigne u episkopat, prima vlast koju zadržava zauvijek. To se, međutim, ne može nazvati biljegom, jer čovjek time nije postavljen u neposredan odnos prema Bogu, nego prema Kristovu otajstvenom tijelu. Ipak, ona ostaje neizbrisivo baš kao i biljeg, jer se daje posvećenjem.
Odgovor na 3. prigovor: oni koje su zaredili krivovjernici, premda prime red, ne primaju vršenje istoga, tako da ne mogu zakonito posluživati u svojim redovima, iz istog razloga naznačenog u prigovoru.
Odgovor na 4. prigovor: oni su sjedinjeni s Kristovom mukom vjerom Crkve, jer premda su u sebi od nje odijeljeni, sjedinjeni su s njom glede oblika Crkve koji obdržavaju.
Odgovor na 5. prigovor: ovo se odnosi na konačni učinak sakramenata, kako tvrdi treće mišljenje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.