Suppl., q. 38, a. 1
Može li samo biskup podijeliti ovaj sakrament
Prigovor 1. Čini se da ne podjeljuje samo biskup sakrament reda. Jer polaganje ruku ima ulogu u posvećenju. No ne polaže ruke na svećenike koji se rede samo biskup, nego i svećenici koji poslužuju. Dakle, ne podjeljuje samo biskup sakrament reda.
Prigovor 2. Nadalje, čovjek prima vlast reda kada mu se preda ono što pripada činu njegova reda. No arhiđakon predaje podđakonu vrčić s vodom, posudu [rubrika ima „aquamanili“. Neki tekstovi Summe imaju „mantili“ („naručnik“), no arhiđakon ne daje naručnik podđakonu] i ručnik; kao i svijećnjak sa svijećom te prazni vrčić akolitu. Dakle, ne podjeljuje samo biskup sakrament reda.
Prigovor 3. Nadalje, ono što pripada redu ne može se povjeriti onome tko nema red. No podjeljivanje nižih redova povjerava se određenim osobama koje nisu biskupi, primjerice kardinalima svećenicima. Dakle, podjeljivanje redova ne pripada biskupskom redu.
Prigovor 4. Nadalje, komu god je povjereno glavno, povjereno mu je i sporedno. No sakrament reda usmjeren je prema euharistiji kao sporedno prema glavnome. Budući da dakle svećenik posvećuje euharistiju, on može podjeljivati i redove.
Prigovor 5. Nadalje, veća je razlika između svećenika i đakona nego između biskupa i biskupa. Ali biskup može posvetiti biskupa. Dakle, svećenik može zarediti đakona.
Naprotiv, poslužitelji se svojim redovima namjenjuju za bogoštovlje na plemenitiji način nego posvećeno posuđe. No posvećenje posuđa pripada samo biskupu. Mnogo više, dakle, posvećenje poslužitelja. Nadalje, sakrament reda stoji više od sakramenta potvrde. No samo biskup potvrđuje. Mnogo više, dakle, samo biskup podjeljuje sakrament reda. Nadalje, djevice se svojim posvećenjem ne postavljaju u stupanj duhovne vlasti kao zaređeni. Ipak, samo biskup može posvetiti djevicu. Dakle, mnogo više može samo on rediti.
Odgovaram: biskupska vlast stoji u istom odnosu prema vlasti nižih redova kao politička znanost, koja teži za zajedničkim dobrom, prema nižim činima i krepostima koje teže za nekim posebnim dobrom, kako je razvidno iz onoga što je gore rečeno (pit. 37, čl. 1). No politička znanost, kako stoji u Ethic. i, 2, propisuje zakon nižim znanostima, naime koju znanost svatko treba njegovati, i dokle je treba slijediti i na koji način. Zato pripada biskupu da dodjeljuje drugima mjesta u svim božanskim službama. Zato on sam potvrđuje, jer oni koji su potvrđeni primaju kao neku službu ispovijedanja vjere; isto tako on sam blagoslivlja djevice koje su slika Crkve, Kristove zaručnice, briga za koju je povjerena ponajprije njemu; i on je taj koji posvećuje kandidate za ređenje u službu redova, te svojim posvećenjem određuje posuđe kojim će se služiti; baš kao što svjetovne službe u raznim gradovima dodjeljuje onaj tko drži najvišu vlast, primjerice kralj.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno (pit. 37, čl. 5), pri polaganju ruku ne daje se biljeg svećeničkog reda, nego milost koja čovjeka čini prikladnim za vršenje njegova reda. I budući da oni koji su uzdignuti u svećeništvo trebaju najobilniju milost, svećenici zajedno s biskupom polažu ruke na njih, ali samo biskup polaže ruke na đakone.
Odgovor na 2. prigovor: budući da je arhiđakon kao neki glavni poslužitelj, sve stvari koje se tiču posluživanja predaje on, primjerice svijeću kojom akolit poslužuje đakonu noseći je pred njim kod evanđelja, i vrčić kojim poslužuje podđakonu; i na sličan način daje podđakonu stvari kojima ovaj poslužuje višim redovima. Pa ipak, glavni čin podđakona ne sastoji se u tim stvarima, nego u njegovu sudjelovanju glede tvari sakramenta; zato on prima biljeg time što mu biskup predaje kalež. S druge strane, akolit prima biljeg snagom biskupovih riječi kada mu navedene stvari, vrčić prije nego svijećnjak, preda arhiđakon. Zato ne slijedi da arhiđakon ređuje.
Odgovor na 3. prigovor: papa, koji ima puninu biskupske vlasti, može povjeriti onome tko nije biskup stvari koje pripadaju biskupskom dostojanstvu, pod uvjetom da nemaju neposredan odnos prema pravome tijelu Kristovu. Zato po ovlaštenju jednostavan svećenik može podijeliti niže redove i potvrditi; ali ne onaj tko nije svećenik. Niti svećenik može podijeliti više redove koji imaju neposredan odnos prema Kristovu tijelu, nad čijim posvećenjem Papina vlast nije veća od vlasti jednostavnog svećenika.
Odgovor na 4. prigovor: premda je euharistija po sebi najveći od sakramenata, ona ne postavlja čovjeka u službu kao što to čini sakrament reda. Zato usporedba ne stoji.
Odgovor na 5. prigovor: da bi se drugome podarilo ono što se ima, potrebno je ne samo biti blizu njega nego i imati puninu vlasti. I budući da svećenik nema puninu vlasti u hijerarhijskim službama, kao što je ima biskup, ne slijedi da može uzdići druge u đakonat, premda je taj red blizu njegovu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.