Suppl., q. 37, a. 1
Treba li se red dijeliti na više vrsta
Prigovor 1. Čini se da ne bismo trebali razlikovati više redova. Jer što je neka vlast veća, to se manje umnaža. No ovaj sakrament nadvisuje ostale utoliko što svoje primatelje postavlja na stupanj iznad drugih osoba. Budući da se dakle ostali sakramenti ne dijele na više onih o kojima se izriče cjelina, ni ovaj se sakrament ne bi trebao dijeliti na više redova.
Prigovor 2. Nadalje, ako se dijeli, dijelovi diobe ili su integralni ili subjektivni. No nisu integralni, jer se tada cjelina ne bi izricala o njima. Dakle, to je dioba na subjektivne dijelove. No o subjektivnim dijelovima može se u množini izricati udaljeni rod na isti način kao i bliži rod; tako su čovjek i magarac više životinja, i više su oduhovljenih tijela. Dakle, i svećeništvo i đakonat, kao što su više redova, isto su tako i više sakramenata, budući da je sakrament, takoreći, rod u odnosu na redove.
Prigovor 3. Nadalje, prema Filozofu (Ethic. viii, 10) oblik vlasti u kojem jedan sam vlada bolje je upravljanje zajedničkim dobrom od aristokracije, gdje različite osobe zauzimaju različite službe. No upravljanje Crkvom trebalo bi biti najbolje od svih. Dakle, u Crkvi ne bi trebalo biti razlikovanja redova za različite čine, nego bi cjelokupna vlast trebala prebivati u jednoj osobi; pa bi dosljedno tome trebao postojati samo jedan red.
Naprotiv, Crkva je Kristovo otajstveno tijelo, nalik našemu naravnom tijelu, prema Apostolu (Rim 12,5; 1 Kor 12,12-27; Ef 1,22-23; Kol 1,24). No u naravnom tijelu postoje različite službe udova. Dakle, i u Crkvi bi trebali postojati različiti redovi. Nadalje, služba Novoga zavjeta uzvišenija je od one Staroga zavjeta (2 Kor 3). No u Starom zavjetu nisu bili posvećeni samo svećenici, nego i njihovi poslužitelji, leviti. Dakle, isto tako u Novom zavjetu ne samo svećenici nego i njihovi poslužitelji trebaju biti posvećeni sakramentom reda; pa stoga treba postojati više redova.
Odgovaram: mnoštvo redova uvedeno je u Crkvu iz triju razloga. Prvo, da se očituje mudrost Božja, koja se odražava u uređenom razlikovanju stvari, kako naravnih tako i duhovnih. To je označeno u izjavi iz 1 Kr 10,4-5 da „kad kraljica od Sabe vidje... red poslužitelja“ Salomonovih... „zastade joj dah“, jer je ostala bez daha od divljenja njegovoj mudrosti. Drugo, kako bi se pomoglo ljudskoj slabosti, jer bi jednomu čovjeku bilo nemoguće, a da ne bude preteško opterećen, ispuniti sve što pripada božanskim otajstvima; pa su tako različiti redovi pojedinačno određeni za različite službe; a to se pokazuje time što je Gospodin dao Mojsiju sedamdesetoricu starješina da mu pomažu. Treće, kako bi se ljudima pružio širi put za napredovanje (k savršenosti), videći da su različite dužnosti podijeljene među mnoge ljude, tako da svi postaju Božji suradnici; od čega ništa nije bogolikije, kako kaže Dionizije (Eccl. Hier. iii).
Odgovor na 1. prigovor: ostali se sakramenti daju kako bi se primili određeni učinci; no ovaj se sakrament daje ponajprije kako bi se izvršili određeni čini. Zato sakramentu reda dolikuje da se razlikuje prema raznolikosti čina, baš kao što se moći razlikuju po svojim činima.
Odgovor na 2. prigovor: dioba reda nije dioba integralne cjeline na njezine dijelove, niti univerzalne cjeline, nego potencijalne cjeline, čija je narav takva da se pojam cjeline nalazi potpun u jednom dijelu, a u drugima po nekom dioništvu u njemu. Tako je i ovdje: jer cjelokupna punina sakramenta nalazi se u jednom redu, naime svećeništvu, dok u drugim redovima postoji dioništvo u redu. A to je označeno time što Gospodin kaže (Br 11,17): „Uzet ću od duha koji je na tebi i stavit ću ga na njih, da nose teret naroda s tobom“. Dakle, svi su redovi jedan sakrament.
Odgovor na 3. prigovor: u kraljevstvu, premda cjelokupna punina vlasti prebiva u kralju, to ne isključuje da poslužitelji imaju vlast koja je dioništvo u kraljevskoj vlasti. Jednako je i u redu. U aristokratskom obliku vladavine, naprotiv, punina vlasti ne prebiva ni u kome pojedinačno, nego u svima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.