Suppl., q. 35, a. 1
Podjeljuje li se posvećujuća milost u sakramentu reda
Prigovor 1. Čini se da se posvećujuća milost ne podjeljuje u sakramentu reda. Jer općenito se slaže da je sakrament reda usmjeren na suzbijanje nedostatka neznanja. Za suzbijanje neznanja pak daje se ne posvećujuća milost, nego besplatna milost [gratia gratis data], jer posvećujuća milost ima više posla s voljom. Dakle, posvećujuća se milost ne daje u sakramentu reda.
Prigovor 2. Nadalje, red podrazumijeva razlikovanje. Udovi se Crkve pak razlikuju ne posvećujućom nego besplatnom milošću, o kojoj se kaže (1 Kor 12,4): „Različiti su darovi [milosti]“. Dakle, posvećujuća se milost ne daje u redu.
Prigovor 3. Nadalje, nijedan uzrok ne pretpostavlja svoj učinak. Ali milost se pretpostavlja u onome tko prima redove, kako bi bio dostojan primiti ih. Dakle, ta se ista milost ne daje pri podjeljivanju redova.
Naprotiv, sakramenti Novoga zakona uzrokuju ono što označavaju. Red pak svojim sedmerostrukim brojem označava sedam darova Duha Svetoga, kako stoji u tekstu (Sent. iv, D, 24). Dakle, darovi Duha Svetoga, koji nisu odvojeni od posvećujuće milosti, daju se u redovima. Nadalje, red je sakrament Novoga zakona. Definicija pak sakramenta te vrste uključuje riječi: „da bude uzrok milosti“. Dakle, on uzrokuje milost u primatelju.
Odgovaram: djela su Božja savršena (Pnz 32,4); i dosljedno tome tko god primi vlast odozgor, prima također one stvari koje ga čine mjerodavnim za vršenje te vlasti. To je također slučaj u naravnim stvarima, budući da su životinje proviđene udovima, po kojima su moći njihove duše osposobljene da prijeđu na svoja odgovarajuća djelovanja, osim ako nema nekoga nedostatka sa strane tvari. Kao što je pak posvećujuća milost nužna kako bi čovjek dostojno primio sakramente, tako je nužna i kako bi ih dostojno dijelio. Stoga, kao što se u krštenju, kojim se čovjek prilagođava za primanje drugih sakramenata, daje posvećujuća milost, tako se daje i u sakramentu reda kojim se čovjek određuje za dijeljenje drugih sakramenata.
Odgovor na 1. prigovor: red se daje kao lijek ne jednoj osobi, nego čitavoj Crkvi. Otuda, premda se kaže da se daje kako bi se suzbilo neznanje, to ne znači da se primanjem redova čovjeku izgoni njegovo neznanje, nego da se primatelj redova postavlja u vlast da izgoni neznanje iz naroda.
Odgovor na 2. prigovor: iako su darovi posvećujuće milosti zajednički svim udovima Crkve, ipak čovjek ne može biti dostojan primatelj onih darova s obzirom na koje se udovi Crkve razlikuju jedni od drugih, osim ako nema ljubav, a to ne može biti odvojeno od posvećujuće milosti.
Odgovor na 3. prigovor: dostojno vršenje redova ne zahtijeva bilo kakvu dobrotu, nego izvrsnu dobrotu, kako bi, kao što su oni koji primaju redove postavljeni iznad naroda u stupnju reda, tako bili iznad njih i zaslugom svetosti. Stoga se od njih traži da imaju milost koja dostaje da ih učini dostojnim udovima Kristova naroda, ali kada prime redove, daje im se još veći dar milosti, kojim bivaju učinjeni prikladnima za veće stvari.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.