Suppl., q. 30, a. 1
Koristi li bolesničko pomazanje za oproštenje grijehâ
Prigovor 1. Čini se da bolesničko pomazanje ne koristi za oproštenje grijehâ. Jer kada se neka stvar može postići jednim sredstvom, drugo nije potrebno. U primatelju bolesničkoga pomazanja pak traži se pokajanje za oproštenje njegovih grijeha. Dakle, grijesi se ne opraštaju bolesničkim pomazanjem.
Prigovor 2. Nadalje, nema više od triju stvari u grijehu: ljaga, dug kazne i ostaci grijeha. Bolesničko pomazanje pak ne oprašta ljagu bez skrušenja, a ovo oprašta grijeh čak i bez pomazanja; niti oprašta kaznu, jer ako se primatelj oporavi, i dalje je dužan ispuniti naloženu zadovoljštinu; niti oduzima ostatke grijeha, budući da raspoloženja koja ostaju od prethodnih činâ i dalje ostaju, kako se može lako vidjeti nakon oporavka. Dakle, oproštenje grijehâ nipošto nije učinak bolesničkoga pomazanja.
Prigovor 3. Nadalje, oproštenje se grijehâ ne događa postupno, nego u trenu. S druge strane, bolesničko se pomazanje ne vrši sve odjednom, budući da se traži više pomazanja. Dakle, oproštenje grijehâ nije njegov učinak.
Naprotiv, stoji pisano (Jak 5,15): „I ako je grijehe učinio, oprostit će mu se“. Nadalje, svaki sakrament Novoga zakona podjeljuje milost. Milost pak ostvaruje oproštenje grijehâ. Budući da je, dakle, bolesničko pomazanje sakrament Novoga zakona, njegov je učinak oproštenje grijehâ.
Odgovaram: svaki je sakrament bio ustanovljen sa svrhom jednoga glavnoga učinka, premda može, posljedično, proizvoditi i druge učinke uz to. I budući da sakrament uzrokuje ono što označava, glavni se učinak sakramenta mora razabrati iz njegova označavanja. Ovaj se pak sakrament podjeljuje putem neke vrste lijeka, baš kao što se krštenje podjeljuje putem pranja, a svrha je lijeka izgnati bolest. Otuda je glavni cilj ustanovljenja ovoga sakramenta izliječiti bolest grijeha. Stoga, kao što je krštenje duhovno preporođenje, a pokora duhovno uskrsnuće, tako je bolesničko pomazanje duhovno ozdravljenje ili izlječenje. Kao što pak tjelesno izlječenje pretpostavlja tjelesni život u onome tko se liječi, tako duhovno izlječenje pretpostavlja duhovni život. Otuda ovaj sakrament nije protuotrov protiv onih nedostataka koji lišavaju čovjeka duhovnoga života, naime istočnoga i smrtnoga grijeha, nego je lijek za one nedostatke koji čovjeka duhovno slabe, tako da ga lišavaju savršene krepkosti za čine života milosti ili slave; koji se nedostaci ne sastoje ni u čemu drugome doli u određenoj slabosti i neprikladnosti, što je ishod u nama stvarnoga ili istočnoga grijeha, protiv koje se slabosti čovjek jača ovim sakramentom. Budući da se, međutim, ta snaga daje milošću, koja je nespojiva s grijehom, slijedi da, posljedično, ako nađe ikakav grijeh, bilo smrtni bilo laki, uklanja ga što se tiče krivnje, pod uvjetom da nema zapreke sa strane primatelja; baš kao što smo naveli da je slučaj s obzirom na euharistiju i potvrdu (TP, pit. 73, čl. 7; TP, pit. 79, čl. 3). Otuda također Jakov govori o oproštenju grijeha kao uvjetnom, jer kaže: „I ako je grijehe učinio, oprostit će mu se“, naime što se tiče krivnje. Zato što ne briše uvijek grijeh, budući da ga ne nađe uvijek: ali uvijek oprašta s obzirom na spomenutu slabost koju neki nazivaju ostacima grijeha. Neki, međutim, tvrde da je ustanovljen ponajprije kao lijek za laki grijeh koji se ne može savršeno izliječiti u ovome životu: iz kojega je razloga sakrament umirućih određen posebno protiv lakoga grijeha. Ali to se ne čini istinitim, budući da pokora također briše lake grijehe dostatno tijekom ovoga života što se tiče njihove krivnje, a to što ih ne možemo izbjeći nakon činjenja pokore, ne poništava učinak prethodne pokore; štoviše, to je dio gore spomenute slabosti. Dosljedno tome, moramo reći da je glavni učinak ovoga sakramenta oproštenje grijeha, što se tiče njegovih ostataka, a posljedično čak i što se tiče njegove krivnje, ako je nađe.
Odgovor na 1. prigovor: iako se glavni učinak sakramenta može postići bez stvarnoga primanja toga sakramenta (bilo bez ikakva sakramenta uopće, bilo neizravno posredstvom nekoga drugoga sakramenta), ipak se nikada ne može postići bez nakane primanja toga sakramenta. I tako, budući da je pokora bila ustanovljena ponajprije protiv stvarnoga grijeha, koji god drugi sakrament izbrisao grijeh neizravno, ne isključuje nužnost pokore.
Odgovor na 2. prigovor: bolesničko pomazanje oprašta grijeh na neki način s obzirom na te tri stvari. Jer, premda se ljaga grijeha ne pere bez skrušenja, ipak ovaj sakrament, milošću koju podjeljuje, čini da pokret slobodne volje prema grijehu bude pokret skrušenja, baš kao što se može dogoditi u euharistiji i potvrdi. Opet, ono umanjuje dug vremenite kazne; i to neizravno, ukoliko oduzima slabost, jer snažan čovjek lakše podnosi istu kaznu nego slab čovjek. Otuda ne slijedi da je mjera zadovoljštine umanjena. Što se tiče ostataka grijeha, pod njima se ovdje ne misli na ona raspoloženja koja proizlaze iz činâ, i koja su zameci habitusa takoreći, nego na određenu duhovnu slabost u umu, s uklanjanjem koje slabosti, premda takvi habitusi ili raspoloženja ostaju, um nije tako lako sklon grijehu.
Odgovor na 3. prigovor: kada su mnoga djelovanja usmjerena na jedan učinak, posljednje je formalno s obzirom na sva ostala koja prethode, i djeluje snagom njih: stoga se posljednjim pomazanjem ulijeva milost koja daje sakramentu njegov učinak.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.