Suppl., q. 3, a. 1
Je li skrušenje najveća moguća žalost na svijetu
Prigovor 1. Čini se da skrušenje nije najveća moguća žalost na svijetu. Jer žalost je osjećaj povrede. Ali neke se povrede osjećaju jače nego povreda grijeha, npr. povreda od rane. Dakle, skrušenje nije najveća žalost.
Prigovor 2. Nadalje, o uzroku sudimo prema njegovu učinku. Učinak pak žalosti jesu suze. Budući da, dakle, ponekad skrušena osoba ne prolijeva vanjske suze za svoje grijehe, dok plače radi smrti prijatelja, ili radi udarca, ili sličnoga, čini se da skrušenje nije najveća žalost.
Prigovor 3. Nadalje, što je neka stvar više pomiješana sa svojom suprotnošću, to je manja njezina jakost. Ali žalost skrušenja ima znatnu primjesu radosti, jer se skrušen čovjek raduje svojemu oslobođenju, nadi u oproštenje i mnogim sličnim stvarima. Dakle, njegova je žalost vrlo neznatna.
Prigovor 4. Nadalje, žalost skrušenja jest vrsta nezadovoljstva. Ali skrušenima su mnoge stvari mrskije od njihovih prošlih grijeha; jer oni ne bi radije izabrali trpjeti paklene muke negoli sagriješiti, niti pretrpjeti, pa ni sada trpjeti svaku vrstu vremenite kazne; inače bi se malo tko našao skrušen. Dakle, žalost skrušenja nije najveća.
Naprotiv, prema Augustinu (De Civ. Dei xiv, 7, 9), „svaka se žalost temelji na ljubavi“. Ljubav pak milosrđa [caritas], na kojoj se temelji žalost skrušenja, najveća je ljubav. Dakle, žalost skrušenja najveća je žalost. Nadalje, žalost je radi zla. Dakle, što je veće zlo, to je veća žalost. Ali krivnja je veće zlo od svoje kazne. Dakle, skrušenje, koje je žalost radi krivnje, nadilazi svaku drugu žalost.
Odgovaram: kako je gore rečeno (pit. 1, čl. 2, ad 1), u skrušenju postoji dvostruka žalost: jedna je u volji i sama je bit skrušenja, budući da nije ništa drugo doli nezadovoljstvo radi prošloga grijeha, i ta žalost u skrušenju nadilazi sve druge žalosti. Jer što je neka stvar ugodnija, to je njezina suprotnost mrskija. Posljednji je pak cilj iznad svega ugodan: stoga grijeh, koji nas odvraća od posljednjega cilja, treba biti iznad svega mrski. Druga je žalost u osjetilnom dijelu i uzrokovana je onom prvom žalošću, bilo iz prirodne nužnosti, ukoliko niže moći slijede pokrete viših, bilo iz izbora, ukoliko pokajnik u sebi pobuđuje tu žalost radi svojih grijeha. Ni na jedan od ta dva načina takva žalost nije po nužnosti najveća, jer su niže moći dublje pokrenute vlastitim objektima negoli prelijevanjem iz viših moći. Stoga, što se djelovanje viših moći više približava objektima nižih moći, to više ove potonje slijede pokret onih prvih. Dosljedno tome, veća je bol u osjetilnom dijelu radi osjetilne povrede nego ona koja se prelijeva u osjetilni dio iz razuma; i isto tako, ono što se prelijeva iz razuma kada razmatra o tjelesnim stvarima veće je od onoga što se prelijeva iz razuma pri promatranju duhovnih stvari. Dakle, žalost koja nastaje u osjetilnom dijelu iz nezadovoljstva razuma radi grijeha nije veća od drugih žalosti kojih je taj isti dio subjekt: a isto tako, ni žalost koja se dragovoljno preuzima nije veća od drugih žalosti, kako zato što niži apetit ne sluša viši apetit nepogrješivo, kao da bi u nižem apetitu nastala strast tolike jakosti i takve vrste kakvu bi viši apetit odredio, tako i zato što se razum služi strastima, u činima kreposti, prema određenoj mjeri, koju žalost koja je bez kreposti ponekad ne drži, nego je prekoračuje.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je osjetilna žalost radi osjeta povrede, tako je unutarnja žalost radi pomisli na nešto štetno. Dakle, premda se povreda grijeha ne zamjećuje vanjskim osjetilom, ipak se zamjećuje kao najteža povreda unutarnjim osjetilom ili razumom.
Odgovor na 2. prigovor: tjelesna stanja neposredni su ishod osjetilnih strasti, a preko njih i pokreta višega apetita. Otuda je to da tjelesne suze brže teku iz osjetilne žalosti, ili čak iz stvari koja vrijeđa osjetila, negoli iz duhovne žalosti skrušenja.
Odgovor na 3. prigovor: radost koju pokajnik ima radi svoje žalosti ne umanjuje njegovo nezadovoljstvo (jer mu nije suprotna), nego ga povećava, prema tome kako se svako djelovanje povećava ugodom koju uzrokuje, kako se navodi u Ethic. x, 5. Tako onaj tko nalazi ugodu u učenju neke znanosti bolje uči, i na sličan način, onaj tko se raduje u svojemu nezadovoljstvu, još je jače nezadovoljan. Ali može se dobro dogoditi da ta radost ublaži žalost koja iz razuma nastaje u osjetilnom dijelu.
Odgovor na 4. prigovor: stupanj nezadovoljstva nekom stvari treba biti razmjeran stupnju njezine zloće. Zloća se pak smrtnoga grijeha mjeri prema Onome protiv koga je počinjen, ukoliko je uvredljiv za Njega; i prema onome tko griješi, ukoliko je štetan za njega. I budući da čovjek treba ljubiti Boga više nego samoga sebe, stoga treba mrziti grijeh, kao uvredu protiv Boga, više nego kao ono što je štetno za njega samoga. A štetan mu je ponajprije zato što ga odvaja od Boga; i u tome pogledu odvajanje od Boga, koje je kazna, treba biti mrskije od samoga grijeha kao uzroka te povrede (budući da se ono što se mrzi radi nečega drugoga manje mrzi), ali manje nego grijeh kao uvreda protiv Boga. Nadalje, među svim kaznama zloće drži se određeni red prema stupnju povrede. Dosljedno tome, budući da je ovo najveća povreda, ukoliko se sastoji u lišenosti najvećega dobra, najveća od svih kazni bit će odvajanje od Boga. Opet, s obzirom na to nezadovoljstvo, nužno je primijetiti da postoji i akcidentalan stupanj zloće, s obzirom na sadašnjost i prošlost; budući da ono što je prošlo više ne postoji, odakle ima manje od značajke zloće ili dobrote. Otuda je to da čovjek više zazire od trpljenja zla u sadašnjosti ili u neko buduće vrijeme negoli što se grozi prošloga zla: stoga također nijedna duševna strast ne odgovara izravno prošlosti, kao što žalost odgovara sadašnjem zlu, a strah budućem zlu. Dosljedno tome, od dvaju prošlih zala, um više zazire od onoga koje još uvijek proizvodi veći učinak u sadašnje vrijeme, ili za koje se boji da će proizvesti veći učinak u budućnosti, premda je u prošlosti bilo manje zlo. I budući da se učinak prošloga grijeha ponekad ne osjeća tako oštro kao učinak prošle kazne, kako zato što se grijehu savršenije pruža lijek negoli kazni, tako i zato što je tjelesni nedostatak očitiji od duhovnoga nedostatka, stoga čak i čovjek koji je dobro raspoložen ponekad osjeća veću odvratnost prema svojoj prošloj kazni negoli prema svojemu prošlom grijehu, premda bi bio spreman ponovno trpjeti istu kaznu radije negoli počiniti isti grijeh. Moramo također primijetiti, uspoređujući grijeh s kaznom, da su neke kazne neodvojive od uvrede Boga, npr. odvajanje od Boga; a neke su također vječne, npr. kazna pakla. Stoga kaznu s kojom je povezana uvreda Boga valja izbjegavati na isti način kao i grijeh; dok onu koja je vječna jednostavno valja izbjegavati više nego grijeh. Ako pak odvojimo od tih kazni pojam uvrede i razmatramo samo pojam kazne, one imaju značajku zloće manje negoli je ima grijeh kao uvreda protiv Boga: i iz toga razloga trebaju uzrokovati manje nezadovoljstvo. Moramo, međutim, uzeti u obzir da, premda bi skrušen čovjek trebao biti tako raspoložen, ipak ga se ne bi smjelo ispitivati o njegovim osjećajima, jer ih čovjek ne može lako izmjeriti. Ponekad se ono što najmanje vrijeđa čini da najviše vrijeđa, po tome što je tješnje povezano s nekom osjetilnom povredom, koja nam je poznatija.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.