Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 28, a. 1

Može li pokora biti objavljena ili učinjena svečanom

Prigovor 1. Čini se da pokora ne bi trebala biti objavljena ili učinjena svečanom. Zato što svećeniku nije dopušteno, čak ni radi straha, odati bilo čiji grijeh, ma kako ozloglašen bio. Grijeh se pak objavljuje svečanom pokorom. Dakle, pokora se ne bi trebala činiti svečanom.

Prigovor 2. Nadalje, presuda bi trebala slijediti narav sudišta. Pokora je pak presuda izrečena na tajnom sudištu. Dakle, ne bi trebala biti objavljena ili učinjena svečanom.

Prigovor 3. Nadalje, „svaki se nedostatak popravlja pokorom“, kako Ambrozije [usp. Hypognost. iii, među nepravim djelima pripisanima sv. Augustinu] navodi. Svečanost pak ima suprotan učinak, budući da upliće pokajnika u mnoge nedostatke: jer laik ne može biti promaknut u redove klera niti klerik može biti promaknut u više redove, nakon vršenja svečane pokore. Dakle, pokora se ne bi trebala činiti svečanom.

Naprotiv, pokora je sakrament. Određena se pak vrsta svečanosti obdržava u svakom sakramentu. Dakle, trebala bi postojati neka svečanost u pokori. Nadalje, lijek bi trebao odgovarati bolesti. Grijeh je pak ponekad javan, i svojim primjerom privlači mnoge na grijeh. Dakle, pokora koja je njegov lijek trebala bi također biti javna i svečana kako bi pružila pouku mnogima.

Odgovaram: neke bi pokore trebale biti javne i svečane iz četiri razloga. Prvo, kako bi javan grijeh imao javan lijek; drugo, zato što onaj tko je počinio vrlo težak zločin zaslužuje najveću smetenost čak i u ovome životu; treće, kako bi odvratila druge; četvrto, da on bude primjer pokajanja, da ne bi očajavali oni koji su počinili teške grijehe.

Odgovor na 1. prigovor: svećenik ne odaje ispovijed nalaganjem takve pokore, premda ljudi mogu sumnjati da je pokajnik počinio neki velik grijeh. Jer ne uzima se sa sigurnošću da je čovjek kriv zato što je kažnjen, budući da ponekad netko čini pokoru za drugoga: tako čitamo u Životima otaca o određenom čovjeku koji je, kako bi potaknuo svoga druga na činjenje pokore, činio pokoru zajedno s njim. A ako je grijeh javan, pokajnik, ispunjavanjem svoje pokore, pokazuje da je bio na ispovijedi.

Odgovor na 2. prigovor: svečana pokora, što se tiče njezina nalaganja, ne prelazi granice tajnoga sudišta, budući da se, kao što se ispovijed obavlja tajno, tako i pokora nalaže tajno. Izvršenje je pokore to koje prelazi granice tajnoga sudišta: i u tome nema ničega zazornoga.

Odgovor na 3. prigovor: iako pokora poništava sve nedostatke, vraćanjem čovjeka u njegovo prijašnje stanje milosti, ipak ga ne vraća uvijek u njegovo prijašnje dostojanstvo. Otuda se ženama nakon činjenja pokore za blud ne daje veo, jer ne oporavljaju čast djevičanstva. Na sličan način, nakon činjenja javne pokore, grješnik ne oporavlja svoje prijašnje dostojanstvo tako da bi bio prikladan za klerički stalež, a biskup koji bi takvoga zaredio trebao bi biti lišen vlasti ređenja, osim ako možda potrebe Crkve ili običaj to ne zahtijevaju. U tome bi slučaju takav bio pripušten nižim redovima po izuzetku, ali ne i svetim redovima. Prvo, radi dostojanstva ovih potonjih; drugo, radi straha od ponovnoga pada; treće, kako bi se izbjegla sablazan koju bi narod mogao uzeti po sjećanju na njegove prijašnje grijehe; četvrto, zato što ne bi imao obraza ispravljati druge, radi javnosti svoga vlastitoga grijeha.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.