Suppl., q. 27, a. 4
Koriste li onome tko ih podjeljuje
Prigovor 1. Čini se da oprost ne koristi onome tko ga podjeljuje. Jer podjeljivanje oprosta pripada jurisdikciji. Nitko pak ne može vršiti jurisdikciju nad samim sobom: tako nitko ne može izopćiti samoga sebe. Dakle, nitko ne može sudjelovati u oprostu koji je sam podijelio.
Prigovor 2. Nadalje, ako bi to bilo moguće, onaj tko podjeljuje oprost mogao bi steći oproštenje kazne svih svojih grijeha za neko malo djelo, tako da bi griješio nekažnjeno, što se čini besmislenim.
Prigovor 3. Nadalje, podjeljivati oproste i izopćivati pripada istoj vlasti. Čovjek pak ne može izopćiti samoga sebe. Dakle, ne može imati udjela u oprostu kojega je podjelitelj.
Naprotiv, bio bi u gorem položaju od drugih ako se ne bi mogao poslužiti riznicom Crkve koju dijeli drugima.
Odgovaram: oprost bi se trebao dati iz nekoga razloga, kako bi se bilo tko privukao oprostom da izvrši neko djelovanje koje pridonosi dobru Crkve i časti Božjoj. Prelat komu je povjerena briga za dobro Crkve i unaprjeđenje časti Božje pak ne treba samoga sebe mamiti na to. Dakle, on ne može podijeliti oprost samo samome sebi; ali može se okoristiti oprostom koji podjeljuje za druge, budući da se temelji na uzroku za njegovo podjeljivanje njima.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek ne može vršiti čin jurisdikcije nad samim sobom, ali se prelat može okoristiti onim stvarima koje su podijeljene drugima vlašću njegove jurisdikcije, kako u vremenitim tako i u duhovnim stvarima: tako i svećenik daje samome sebi euharistiju koju daje drugima. I tako i biskup može primijeniti na sebe molitve i dobra djela Crkve koja dijeli drugima, neposredni učinak kojih molitava i dobrih djela, a ne njegove jurisdikcije, jest oproštenje kazne posredstvom oprostâ. Odgovor na 2. prigovor jasan je iz onoga što je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: izopćenje se izriče putem presude, koju nijedan čovjek ne može izreći nad samim sobom, iz razloga što na sudištu pravednosti isti čovjek ne može biti i sudac i optuženik. S druge strane, oprost se ne daje pod oblikom presude, nego putem podjele, koju čovjek može primijeniti na sebe.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.