Suppl., q. 26, a. 4
Može li ih podijeliti onaj tko je u smrtnom grijehu
Prigovor 1. Čini se da oproste ne može podijeliti onaj tko je u smrtnom grijehu. Jer potok ne može više teći ako je odsječen od svoga izvora. Izvor milosti pak, koji je Duh Sveti, odsječen je od onoga tko je u smrtnom grijehu. Dakle, takav ne može ništa prenijeti drugima podjeljujući oproste.
Prigovor 2. Nadalje, veća je stvar podijeliti oprost nego primiti ga. Ali onaj tko je u smrtnom grijehu ne može primiti oprost, kako ćemo uskoro pokazati (pit. 27, čl. 1). Dakle, ne može ga ni podijeliti.
Naprotiv, oprosti se podjeljuju snagom vlasti podijeljene prelatima Crkve. Smrtni grijeh pak oduzima ne vlast, nego dobrotu. Dakle, onaj tko je u smrtnom grijehu može podjeljivati oproste.
Odgovaram: podjeljivanje oprostâ pripada jurisdikciji. Čovjek pak po grijehu ne gubi jurisdikciju. Dosljedno tome, oprosti su jednako valjani, bilo da ih podjeljuje onaj tko je u smrtnom grijehu, bilo najsvetija osoba; budući da on oprašta kaznu ne snagom vlastitih zasluga, nego snagom zasluga pohranjenih u riznici Crkve.
Odgovor na 1. prigovor: prelat koji, dok je u stanju smrtnoga grijeha, podjeljuje oprost, ne izlijeva ništa od svoga vlastitoga, te stoga nije nužno da prima pritjecanje iz izvora kako bi mogao podijeliti valjan oprost.
Odgovor na 2. prigovor: nadalje, podijeliti oprost više je nego primiti ga ako promatramo vlast, ali je manje ako promatramo osobnu korist.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.