Suppl., q. 26, a. 1
Može li svaki župnik podjeljivati oproste
Prigovor 1. Čini se da svaki župnik može podjeljivati oproste. Jer oprost crpi svoju djelotvornost iz preobilja zasluga Crkve. Nema pak zajednice bez nekoga preobilja zasluga. Dakle, svaki svećenik koji ima brigu za zajednicu može podjeljivati oproste, i, na sličan način, može i svaki prelat.
Prigovor 2. Nadalje, svaki prelat zastupa mnoštvo, baš kao što pojedinac zastupa samoga sebe. Ali svaki pojedinac može dodijeliti svoja dobra drugome i tako ponuditi zadovoljštinu za treću osobu. Dakle, prelat može dodijeliti dobro mnoštva koje mu je podložno, te se tako čini da može podjeljivati oproste.
Naprotiv, izopćiti je manje nego podijeliti oproste. Ali župnik ne može činiti ono prvo. Dakle, ne može činiti ni ovo potonje.
Odgovaram: oprosti su djelotvorni ukoliko se djela zadovoljštine koja je izvršila jedna osoba primjenjuju na drugu, ne samo po ljubavi nego i po tome što je nakana osobe koja ih je izvršila na neki način usmjerena na osobu na koju se primjenjuju. Čovjekova se pak nakana može usmjeriti na drugoga na tri načina: pojedinačno, vrsno i rodno. Pojedinačno, kao kada jedna osoba prinosi zadovoljštinu za drugu određenu osobu; i tako svatko može primijeniti svoja djela na drugoga. Vrsno, kao kada osoba moli za zajednicu kojoj pripada, za članove svoga kućanstva ili za svoje dobročinitelje, te usmjerava svoja djela zadovoljštine na istu nakanu: na taj način poglavar zajednice može primijeniti ta djela na neku drugu osobu, primjenjujući nakanu onih koji pripadaju njegovoj zajednici na nekoga određenog pojedinca. Rodno, kao kada osoba usmjerava svoja djela za dobro Crkve općenito; i tako onaj tko predsjeda čitavoj Crkvi može priopćiti ta djela, primjenjujući svoju nakanu na ovoga ili onoga pojedinca. I budući da je čovjek član zajednice, a zajednica je dio Crkve, otuda nakana privatnoga dobra uključuje nakanu dobra zajednice i dobra čitave Crkve. Stoga onaj tko predsjeda Crkvi može priopćiti ono što pripada pojedinačnoj zajednici ili pojedinačnom čovjeku: a onaj tko predsjeda zajednici može priopćiti ono što pripada pojedinačnom čovjeku, ali ne i obrnuto. Ipak se ni prvo ni drugo priopćavanje ne naziva oprostom, nego samo treće; i to iz dva razloga. Prvo, zato što, premda ta priopćavanja odrješuju čovjeka od duga kazne u očima Božjim, ipak on nije oslobođen od obveze ispunjavanja naložene zadovoljštine, na koju je obvezan crkvenom zapoviješću; dok treće priopćavanje oslobađa čovjeka čak i od ove obveze. Drugo, zato što u jednoj osobi ili čak u jednoj zajednici ne postoji tako nepresušna zaliha zasluga da bi bila dostatna kako za tu jednu osobu ili zajednicu tako i za sve druge; te dosljedno tome pojedinac nije oslobođen od čitavoga duga kazne osim ako se za njega pojedinačno ne ponudi zadovoljština, u točnom iznosu koji duguje. S druge strane, u čitavoj Crkvi postoji nepresušna zaliha zasluga, ponajprije radi zasluge Kristove. Dosljedno tome, samo onaj tko je na čelu Crkve može podjeljivati oproste. Budući da je, međutim, Crkva zajednica vjernika, i budući da je zajednica ljudi dvovrsna: domaća, sastavljena od članova iste obitelji, i građanska, sastavljena od članova iste narodnosti, Crkva je slična građanskoj zajednici, jer sam se narod naziva Crkvom; dok se različiti zborovi ili župe jedne biskupije uspoređuju sa zajednicom u različitim obiteljima i službama. Otuda se samo biskup pravo naziva prelatom Crkve, stoga on jedini, poput zaručnika, prima prsten Crkve. Dosljedno tome, puna vlast u dijeljenju sakramenata i jurisdikcija na javnom sudištu pripadaju samo njemu kao javnoj osobi, a drugima po delegaciji od njega. Oni svećenici koji imaju brigu za narod nisu prelati strogo govoreći, nego pomoćnici, stoga pri posvećivanju svećenikâ biskup kaže: „Što smo krhkiji, to više trebamo ove pomoćnike“: i iz toga razloga oni ne dijele sve sakramente. Otuda župnici, ili opati, ili drugi slični prelati ne mogu podjeljivati oproste. To dostaje za odgovore na prigovore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.