Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 23, a. 3

Je li uvijek smrtni grijeh općiti s izopćenom osobom u stvarima koje zakon ne dopušta

Prigovor 1. Čini se da je uvijek smrtni grijeh održavati zajedništvo s izopćenom osobom u drugim slučajevima osim onih u kojima je to dopušteno. Zato što određeni dekretal (Cap. Sacris: De his quae vi, metuve, etc.) izjavljuje da „čak ni radi straha od smrti nitko ne bi smio održavati zajedništvo s izopćenom osobom, budući da bi čovjek trebao radije umrijeti nego počiniti smrtni grijeh“. No to ne bi bio nikakav razlog osim ako ne bi uvijek bio smrtni grijeh održavati zajedništvo s izopćenom osobom. Dakle, itd.

Prigovor 2. Nadalje, smrtni je grijeh djelovati protiv crkvene zapovijedi. Ali Crkva zabranjuje bilo komu održavati zajedništvo s izopćenom osobom. Dakle, smrtni je grijeh održavati zajedništvo s onim tko je izopćen.

Prigovor 3. Nadalje, nijedan čovjek nije spriječen od primanja euharistije radi lakoga grijeha. Ali čovjek koji održava zajedništvo s izopćenom osobom, izvan onih slučajeva u kojima je to dopušteno, biva spriječen od primanja euharistije, budući da navlači malo izopćenje. Dakle, smrtni je grijeh održavati zajedništvo s izopćenom osobom, osim u onim slučajevima u kojima je to dopušteno.

Prigovor 4. Nadalje, nitko ne bi trebao navući veliko izopćenje osim radi smrtnoga grijeha. Prema zakonu pak (Can. Praecipue, seqq., caus. xi) čovjek može navući veliko izopćenje radi održavanja zajedništva s izopćenom osobom. Dakle, smrtni je grijeh održavati zajedništvo s onim tko je izopćen.

Naprotiv, nitko ne može odriješiti čovjeka od smrtnoga grijeha osim ako nema jurisdikciju nad njim. Ali svaki svećenik može odriješiti čovjeka radi održavanja zajedništva s onima koji su izopćeni. Dakle, to nije smrtni grijeh. Nadalje, mjera kazne trebala bi biti prema mjeri grijeha, kako stoji u Pnz 25,2 (u izvorniku: Pnz 25,3). Kazna određena općim običajem za održavanje zajedništva s izopćenom osobom pak nije ona koja se nanosi za smrtni grijeh, nego prije ona koja se duguje za laki grijeh. Dakle, to nije smrtni grijeh.

Odgovaram: neki drže da je uvijek smrtni grijeh održavati zajedništvo s izopćenom osobom, riječju ili na bilo koji od zabranjenih načina gore spomenutih (čl. 2), osim u onim slučajevima dopuštenima zakonom (Cap. Quoniam). Ali budući da se čini vrlo teškim da čovjek bude kriv za smrtni grijeh izgovaranjem tek neznatne riječi izopćenoj osobi, te da bi se izopćivanjem osobe ugrozilo spasenje mnogih i postavila zamka koja bi se mogla okrenuti na vlastitu štetu, drugima se čini vjerojatnijim da čovjek nije uvijek kriv za smrtni grijeh, nego samo kada s njom održava zajedništvo u zločinačkom djelu, ili u činu božanskoga bogoštovlja, ili iz prezira prema Crkvi.

Odgovor na 1. prigovor: taj dekretal govori o održavanju zajedništva u božanskom bogoštovlju. Može se također odgovoriti da se isti razlog primjenjuje i na smrtni i na laki grijeh, budući da kao što čovjek ne može dobro postupiti čineći smrtni grijeh, tako ne može ni čineći laki grijeh: tako da kao što je čovjekova dužnost podnijeti smrt radije nego počiniti smrtni grijeh, tako je njegova dužnost učiniti to prije nego počiniti laki grijeh, ukoliko je njegova dužnost izbjegavati laki grijeh.

Odgovor na 2. prigovor: zapovijed Crkve izravno gleda na duhovne stvari, a posljedično na zakonite radnje: stoga održavanjem zajedništva u božanskom bogoštovlju čovjek djeluje protiv zapovijedi i čini smrtni grijeh; ali održavanjem zajedništva u drugim stvarima, čovjek djeluje mimo zapovijedi i griješi lako.

Odgovor na 3. prigovor: ponekad je čovjek spriječen od euharistije čak i bez vlastite krivnje, kao u slučaju onih koji su suspendirani ili pod interdiktom, jer se te kazne ponekad nanose jednoj osobi radi grijeha druge koja je tako kažnjena.

Odgovor na 4. prigovor: iako je laki grijeh održavati zajedništvo s onim tko je izopćen, ipak činiti to tvrdokorno jest smrtni grijeh: i iz toga razloga čovjek može biti izopćen prema zakonu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.