Suppl., q. 16, a. 3
Može li u dobrim ili zlim anđelima
Prigovor 1. Čini se da čak i dobar ili zao anđeo može biti subjekt pokore. Jer strah je početak pokore. No strah je u anđelima, prema Jak 2,19: „I đavli... vjeruju i dršću“. Dakle, u njima može biti pokore.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže (Ethic. ix, 4) da su „zli ljudi puni kajanja, a to je za njih velika kazna“. No đavli su prekomjerno zli, niti postoji ikakva kazna koja im nedostaje. Dakle, oni se mogu kajati.
Prigovor 3. Nadalje, neka se stvar lakše pokreće prema onome što je u skladu s njezinom naravi nego prema onome što je protiv njezine naravi: tako se voda koja je nasilno zagrijana sama od sebe vraća svojemu naravnom svojstvu. No anđeli se mogu pokrenuti na grijeh koji je protivan njihovoj zajedničkoj naravi. Mnogo se više dakle mogu vratiti onomu što je u skladu s njihovom naravi. No to se čini pokorom. Dakle, oni su prijemljivi za pokoru.
Prigovor 4. Nadalje, ono što vrijedi za anđele, jednako vrijedi i za odijeljene duše, kako kaže Damaščanin (De Fide Orth. ii, 4). No u odijeljenim dušama može biti pokore, kako neki kažu, kao u dušama blaženih na nebu. Dakle, u anđelima može biti pokore.
Naprotiv, pokorom čovjek postiže oproštenje za grijeh koji je počinio. No to je nemoguće kod anđela. Dakle, oni nisu subjekti pokore. Nadalje, Damaščanin kaže (De Fide Orth. ii, 4) da je čovjek podložan pokori zbog slabosti svoga tijela. No anđeli nisu sjedinjeni s tijelom. Dakle, u njima ne može biti nikakve pokore.
Odgovaram: u nama se pokora uzima u dva smisla; prvo, kao strast, i tako ona nije ništa drugo doli bol ili žalost zbog počinjenoga grijeha: i premda je, kao strast, samo u požudnom dijelu, ipak se, putem usporedbe, naziv pokore daje onomu činu volje kojim čovjek mrzi ono što je učinio, baš kao što se o ljubavi i drugim strastima govori kao da su u intelektualnom apetitu. Drugo, pokora se uzima kao krepost, i na taj se način njezin čin sastoji u mržnji na učinjeno zlo, zajedno sa svrhom popravka i nakanom zadovoljštine za zlo, ili ublažavanja Boga za počinjenu uvredu. No mržnja na zlo priliči osobi prema tome kako je naravno usmjerena na dobro. A budući da taj red ili nagnuće nije posve uništeno ni u jednom stvorenju, ono ostaje čak i u prokletima, pa dosljedno tome strast kajanja, ili nešto slično njoj, ostaje i u njima, kako se navodi u Mudr 5,3 „govoreći u sebi, kajući se“, itd. To kajanje, budući da nije habitus, nego strast ili čin, nipošto ne može biti u blaženim anđelima, koji nisu počinili nikakve grijehe: ali nalazi se u zlim anđelima, budući da za njih vrijedi isto što i za propale duše, jer prema Damaščaninu (De Fide Orth. ii, 4), „smrt je ljudima ono što je grijeh anđelu“. No nikakvo oproštenje nije moguće za grijeh anđela. A grijeh je vlastiti objekt same kreposti koju zovemo pokora, utoliko što se može oprostiti ili okajati. Dakle, budući da zli anđeli ne mogu imati tvar, nemaju ni moć proizvesti čin, tako da ne mogu imati ni habitus. Otuda anđeli ne mogu biti subjekti kreposti pokore.
Odgovor na 1. prigovor: određeni pokret pokore rađa se u njima iz straha, ali ne takav koji bi bio krepost. To dostaje za Odgovor na 2. prigovor.
Odgovor na 3. prigovor: sve što je naravno u njima posve je dobro i naginje na dobro: ali njihova je slobodna volja utvrđena u zlu. A budući da pokret kreposti i mane slijedi nagnuće ne naravi, nego slobodne volje, nema potrebe da u njima budu pokreti kreposti bilo u činu bilo u mogućnosti, premda po naravi naginju na dobro.
Odgovor na 4. prigovor: nema jednakosti između svetih anđela i blaženih duša, jer u ovim potonjima bio je ili je mogao biti grijeh koji se mogao oprostiti, ali ne i u onim prvima: tako da premda su slični s obzirom na svoje sadašnje stanje, razlikuju se s obzirom na svoja prijašnja stanja, na koja pokora izravno gleda.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.