Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 16, a. 1

Može li pokora biti u nevinima

Prigovor 1. Čini se da pokora ne može biti u nevinima. Jer pokora se sastoji u oplakivanju svojih zlih djela: dok nevini nisu učinili nikakvo zlo. Dakle, pokora ne može biti u njima.

Prigovor 2. Nadalje, samo ime pokore [poenitentia] podrazumijeva kaznu [poena]. Ali nevini ne zaslužuju kaznu. Dakle, pokora nije u njima.

Prigovor 3. Nadalje, pokora se podudara s osvetnom pravednošću. Ali ako bi svi bili nevini, ne bi bilo mjesta za osvetnu pravednost. Dakle, ne bi bilo pokore, tako da je nema u nevinima.

Naprotiv, sve se kreposti ulijevaju zajedno. Ali pokora je krepost. Budući da se, dakle, druge kreposti ulijevaju u nevine na krštenju, pokora se ulijeva s njima. Nadalje, za čovjeka se kaže da je izlječiv premda nikada nije bio tjelesno bolestan: dakle, na sličan način, onaj tko nikada nije bio duhovno bolestan. Kao što pak ne može biti stvarnoga izlječenja od rane grijeha bez čina pokore, tako nema mogućnosti izlječenja bez habitusa pokore. Dakle, onaj tko nikada nije imao bolest grijeha, ima habitus pokore.

Odgovaram: habitus dolazi između moći i čina: i budući da uklanjanje onoga što prethodi povlači za sobom uklanjanje onoga što slijedi, ali ne i obrnuto, uklanjanje habitusa nastaje iz uklanjanja moći za djelovanje, ali ne i iz uklanjanja čina. I zato što uklanjanje tvari povlači za sobom uklanjanje čina, budući da ne može biti čina bez tvari u koju prelazi, otuda je habitus kreposti moguć u onome za koga tvar nije dostupna, iz razloga što može biti dostupna, tako da habitus može prijeći na svoj čin; tako siromah može imati habitus velebnosti, ali ne i čin, jer ne posjeduje veliko bogatstvo koje je tvar velebnosti, ali ga može posjedovati.

Odgovor na 1. prigovor: iako nevini nisu počinili nikakav grijeh, ipak mogu, tako da su sposobni imati habitus pokore. Ipak taj habitus ne može nikada prijeći na svoj čin, osim možda s obzirom na njihove lake grijehe, jer smrtni grijesi uništavaju habitus. Ipak on nije bez svoje svrhe, jer je savršenstvo naravne moći.

Odgovor na 2. prigovor: iako oni ne zaslužuju nikakvu kaznu stvarno, ipak je moguće da u njima bude nešto radi čega bi zaslužili biti kažnjeni.

Odgovor na 3. prigovor: dokle god moć za griješenje ostaje, bilo bi mjesta za osvetnu pravednost što se tiče habitusa, premda ne što se tiče čina, ako ne bi bilo stvarnih grijeha.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.