Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 11, a. 1

Je li čovjek u svakom slučaju dužan sakriti ono što zna pod ispovjednim pečatom

Prigovor 1. Čini se da svećenik nije u svakom slučaju dužan sakriti grijehe koje zna pod ispovjednim pečatom. Jer, kako Bernard kaže (De Praecept. et Dispens. ii), „ono što je ustanovljeno radi ljubavi, ne bori se protiv ljubavi“. Tajna ispovijedi pak borila bi se protiv ljubavi u određenim slučajevima: na primjer, ako bi netko saznao po ispovijedi da je određeni čovjek krivovjernik, kojega ne može uvjeriti da prestane zavoditi puk; ili, na sličan način, ako bi netko saznao po ispovijedi da su određeni ljudi koji se žele vjenčati u rodbinskoj vezi. Dakle, takvi bi trebali otkriti ono što znaju po ispovijedi.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je obvezatno samo radi crkvenoga propisa ne mora se obdržavati ako se zapovijed promijeni u suprotno. Tajna ispovijedi pak uvedena je samo crkvenim propisom. Ako bi, dakle, Crkva propisala da svatko tko zna išta o tome i tome grijehu mora to obznaniti, čovjek koji bi imao takvu spoznaju po ispovijedi bio bi dužan govoriti.

Prigovor 3. Nadalje, čovjek je dužan štititi svoju savjest prije nego dobar glas drugoga, jer u ljubavi postoji red. Događa se pak ponekad da čovjek skrivanjem grijeha nanosi štetu vlastitoj savjesti: na primjer, ako je pozvan svjedočiti o grijehu o kojemu ima spoznaju po ispovijedi, a prisiljen je prisegnuti da će govoriti istinu; ili kada opat sazna po ispovijedi za grijeh priora koji mu je podložan, koji bi grijeh bio povod propasti za ovoga potonjega ako mu dopusti da zadrži svoju priorsku službu, stoga ga je dužan lišiti dostojanstva njegove pastoralne brige, a ipak lišavajući ga čini se da otkriva tajnu ispovijedi. Dakle, čini se da je u određenim slučajevima dopušteno otkriti ispovijed.

Prigovor 4. Nadalje, moguće je da svećenik slušajući čovjekovu ispovijed bude svjestan da je ovaj nedostojan crkvenoga napredovanja. Svatko je pak dužan spriječiti promaknuće nedostojnoga, ako je to njegov posao. Budući da, dakle, stavljanjem prigovora stvara sumnju na grijeh, i tako donekle otkriva ispovijed, čini se da je ponekad nužno odati ispovijed.

Naprotiv, Dekretal kaže (De Poenit. et Remiss., Cap. Omnis utriusque): „Neka se svećenik čuva da ne izda grješnika, riječju, znakom ili na bilo koji drugi način“. Nadalje, svećenik bi se trebao suobličiti Bogu, čiji je posvećeni službenik. Ali Bog ne otkriva grijehe koji su mu obznanjeni u ispovijedi, nego ih skriva. Dakle, ni svećenik ih ne bi trebao otkrivati.

Odgovaram: one stvari koje se izvana čine u sakramentima znakovi su onoga što se događa iznutra: stoga je ispovijed, kojom se čovjek podlaže svećeniku, znak unutarnjega podlaganja, kojim se čovjek podlaže Bogu. Bog pak skriva grijehe onih koji mu se podlažu pokorom; stoga bi se to također trebalo označiti u sakramentu pokore, te dosljedno tome sakrament zahtijeva da ispovijed ostane skrivena, a onaj tko odaje ispovijed griješi kršeći sakrament. Osim toga, postoje i druge koristi u tome čuvanju tajne, jer se time ljudi više privlače k ispovijedi i ispovijedaju svoje grijehe s većom jednostavnošću.

Odgovor na 1. prigovor: neki kažu da svećenik nije obvezan ispovjednim pečatom sakriti druge grijehe osim onih s obzirom na koje pokajnik obećava popravak; inače ih može otkriti onomu tko može biti od pomoći, a ne na smetnju. Ali to se mišljenje čini pogrješnim, budući da je protivno istini sakramenta; jer kao što je krštenje, premda krštena osoba bila neiskrena, ipak sakrament i u bitnim dijelovima sakramenta nema nikakve promjene zbog toga, tako ni ispovijed ne prestaje biti sakramentalna premda onaj tko se ispovijeda ne namjerava popravak. Stoga se, bez obzira na to, mora držati u tajnosti; niti se ispovjedni pečat zbog toga bori protiv ljubavi, jer ljubav ne zahtijeva da čovjek nađe lijek za grijeh koji ne zna: a ono što se zna u ispovijedi jest, takoreći, nepoznato, budući da čovjek to zna ne kao čovjek, nego kako to Bog zna. Ipak, u navedenim slučajevima čovjek bi trebao primijeniti neku vrstu lijeka, koliko se to može učiniti bez odavanja ispovijedi, npr. opominjući pokajnika i bdijući nad drugima da se ne iskvare krivovjerjem. Može također reći prelatu da bdije nad svojim stadom s velikom pomnjom, ipak tako da ni riječju ni znakom ne izda pokajnika.

Odgovor na 2. prigovor: propis o tajni ispovijedi slijedi iz samoga sakramenta. Stoga, kao što je obveza vršenja sakramentalne ispovijedi po božanskom pravu, tako da nikakav ljudski oprost ili zapovijed ne može nikoga odriješiti od toga, upravo tako nijedan čovjek ne može biti prisiljen niti mu drugi čovjek može dopustiti da oda tajnu ispovijedi. Dosljedno tome, ako mu se zapovjedi pod prijetnjom izopćenja koje nastupa samim činom [ipso facto], da kaže zna li išta o tome i tome grijehu, on to ne smije reći, jer bi trebao pretpostaviti da je nakana osobe koja mu tako zapovijeda bila da kaže ono što zna kao čovjek. Pa čak i ako bi ga se izričito ispitivalo o ispovijedi, ne bi smio reći ništa, niti bi navukao izopćenje, jer nije podložan svome poglavaru osim kao čovjek, a to zna ne kao čovjek, nego kako to Bog zna.

Odgovor na 3. prigovor: čovjek nije pozvan svjedočiti osim kao čovjek, stoga bez povrede svoje savjesti može prisegnuti da ne zna ono što zna samo onako kako to Bog zna. Na sličan način poglavar može, bez povrede svoje savjesti, ostaviti nekažnjenim grijeh koji zna samo onako kako to Bog zna, ili se može suzdržati od primjene lijeka, budući da nije dužan primijeniti lijek osim prema onome kako mu dolazi do spoznaje. Stoga bi s obzirom na stvari koje mu dolaze do spoznaje na sudištu pokore trebao primijeniti lijek, koliko može, na istome tome sudištu: tako bi u dotičnom slučaju opat trebao savjetovati prioru da se odrekne svoje službe, a ako ovaj potonji odbije, može ga razriješiti priorske službe nekom drugom prilikom, ipak tako da izbjegne svaku sumnju na odavanje ispovijedi.

Odgovor na 4. prigovor: čovjek biva učinjen nedostojnim crkvenoga napredovanja mnogim drugim uzrocima osim grijeha, na primjer nedostatkom znanja, dobi ili sličnim: tako da podizanjem prigovora čovjek ne izaziva sumnju na zločin niti odaje tajnu ispovijedi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.