Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 10, a. 5

Briše li opća ispovijed smrtne grijehe koje je čovjek zaboravio

Prigovor 1. Čini se da opća ispovijed ne dostaje za brisanje zaboravljenih smrtnih grijeha. Jer nema nužde ponovno ispovijedati grijeh koji je izbrisan ispoviješću. Ako bi, dakle, zaboravljeni grijesi bili oprošteni općom ispoviješću, ne bi bilo potrebe ispovijedati ih kada se dozovu u pamet.

Prigovor 2. Nadalje, tko god nije svjestan grijeha, ili nije kriv za grijeh, ili je zaboravio svoj grijeh. Ako se, dakle, smrtni grijesi opraštaju općom ispoviješću, tko god nije svjestan smrtnoga grijeha može biti siguran da je slobodan od smrtnoga grijeha kad god obavi opću ispovijed: što je suprotno onome što Apostol kaže (1 Kor 4,4): „Ničega doduše nisam svjestan, ali time nisam opravdan“.

Prigovor 3. Nadalje, nitko ne izvlači korist iz nemara. Čovjek pak ne može zaboraviti smrtni grijeh bez nemara prije nego što mu bude oprošten. Dakle, on ne izvlači korist iz svoje zaboravljivosti tako da mu grijeh bude oprošten bez posebnoga spominjanja istoga u ispovijedi.

Prigovor 4. Nadalje, ono o čemu pokajnik ništa ne zna dalje je od njegove spoznaje nego ono što je zaboravio. Opća pak ispovijed ne briše grijehe počinjene iz neznanja, inače bi krivovjernici, koji nisu svjesni da su određene stvari koje su učinili grješne, i određeni jednostavni ljudi, bili odriješeni općom ispoviješću, što je lažno. Dakle, opća ispovijed ne oduzima zaboravljene grijehe.

Naprotiv, stoji pisano (Ps 34,6): „Pristupite k njemu i razveselite se, i lica se vaša ne postiđeše“. Onaj pak tko ispovjedi sve grijehe kojih je svjestan, pristupa Bogu koliko god može: niti se više može tražiti od njega. Dakle, on se neće posramiti bivajući odbijen, nego će mu biti oprošteno. Nadalje, onomu tko se ispovijeda oprašta se osim ako nije neiskren. Ali onaj tko ispovjedi sve grijehe kojih se sjeti, nije neiskren time što je neke zaboravio, jer pati od neznanja o činjenici, koje ispričava od grijeha. Dakle, on prima oproštenje, i tada se grijesi koje je zaboravio odrješuju, budući da je opako nadati se polovici oproštenja.

Odgovaram: ispovijed proizvodi svoj učinak uz pretpostavku da postoji skrušenje koje briše krivnju: tako da je ispovijed izravno određena za oproštenje kazne, koje uzrokuje snagom stida koji uključuje i vlašću ključeva kojima se čovjek podlaže ispovijedajući se. Događa se pak ponekad da je prethodnim skrušenjem grijeh bio izbrisan što se tiče krivnje, bilo na općenit način (ako ga se u to vrijeme nije sjećao), bilo pojedinačno (a ipak biva zaboravljen prije ispovijedi): i tada opća sakramentalna ispovijed djeluje za oproštenje kazne snagom ključeva kojima se čovjek podlaže ispovijedajući se, pod uvjetom da sa svoje strane ne postavi nikakvu zapreku: ali ukoliko stid ispovijedanja grijeha umanjuje njegovu kaznu, kazna za grijeh za koji čovjek ne izražava svoj stid, propuštajući ga ispovjediti svećeniku, ne biva umanjena.

Odgovor na 1. prigovor: u sakramentalnoj ispovijedi ne traži se samo odrješenje, nego se očekuje i sud svećenika koji nalaže zadovoljštinu. Stoga, premda je ovaj potonji dao odrješenje, ipak se pokajnik dužan ispovjediti kako bi nadomjestio ono što je nedostajalo sakramentalnoj ispovijedi.

Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, ispovijed ne proizvodi svoj učinak osim ako se ne pretpostavi skrušenje; o kojemu nitko ne može znati je li pravo skrušenje, kao što se ne može sa sigurnošću znati ni ima li milost. Dosljedno tome, čovjek ne može sa sigurnošću znati je li mu zaboravljeni grijeh oprošten u općoj ispovijedi, premda može tako misliti na temelju određenih vjerojatnih znakova.

Odgovor na 3. prigovor: on ne izvlači korist iz svoga nemara, budući da ne prima tako potpuno oproštenje kakvo bi inače primio, niti je njegova zasluga tako velika. Štoviše, dužan je ispovjediti grijeh kada ga dozove u pamet.

Odgovor na 4. prigovor: neznanje o zakonu ne ispričava, jer je ono grijeh samo po sebi: ali neznanje o činjenici ispričava. Stoga, ako čovjek propusti ispovjediti grijeh zato što ne zna da je to grijeh, uslijed neznanja o božanskom zakonu, nije ispričan od neiskrenosti. S druge strane, bio bi ispričan ako ne bi znao da je to grijeh time što nije bio svjestan neke pojedinačne okolnosti, na primjer ako je spoznao tuđu ženu misleći da je njegova vlastita. Zaboravljanje pak čina grijeha potpada pod zaglavlje neznanja o činjenici, stoga ispričava od grijeha neiskrenosti u ispovijedi, koji je zapreka plodu odrješenja i ispovijedi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.