Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 86, a. 6

Je li oduzimanje grijeha učinak pokore ukoliko je krepost, ili ukoliko je sakrament

Prigovor 1. Čini se da otpuštenje krivnje nije učinak pokore ukoliko je krepost. Pokora se naime naziva krepošću ukoliko je počelo ljudskoga čina. No ljudski čini ne djeluju na otpuštenje krivnje, koje je učinak djelatne milosti. Dakle, otpuštenje krivnje nije učinak pokore ukoliko je krepost.

Prigovor 2. Nadalje, neke su druge kreposti uzvišenije od pokore. No otpuštenje krivnje ne naziva se učinkom bilo koje druge kreposti. Dakle, također nije učinak pokore ukoliko je krepost.

Prigovor 3. Nadalje, otpuštenje krivnje ne biva osim iz moći Kristove muke, prema onome u Heb 9: „Bez prolijevanja krvi nema otpuštenja“. No pokora ukoliko je sakrament djeluje u moći Kristove muke, kao i ostali sakramenti, kako je iz gore rečenoga bjelodano. Dakle, otpuštenje krivnje nije učinak pokore ukoliko je krepost, nego ukoliko je sakrament.

Naprotiv, ono je vlastito uzrok nečega bez čega ne može biti, svaki naime učinak ovisi o svojemu uzroku. No otpuštenje krivnje može biti od Boga bez sakramenta pokore, ali ne i bez pokore ukoliko je krepost, kako je gore rečeno. Zato je i prije sakramenata Novoga zakona onima koji su se kajali Bog opraštao grijehe. Dakle, otpuštenje krivnje učinak je pokore ukoliko je krepost.

Odgovaram: pokora je krepost ukoliko je počelo nekih ljudskih čina. Ljudski pak čini koji su s obzirom na grješnika tvarno se odnose u sakramentu pokore. Svaki pak sakrament proizvodi svoj učinak ne samo po moći oblika, nego i po moći tvari, iz oboga je naime jedan sakrament, kako je gore izloženo. Zato, kao što otpuštenje krivnje biva u krštenju ne samo po moći oblika, iz kojega i sama voda moć prima; tako je također otpuštenje krivnje učinak pokore, ponajprije doduše iz moći ključeva, koju imaju poslužitelji, s čije se strane uzima ono što je formalno u ovome sakramentu, kako je gore rečeno; a sekundarno iz snage činâ pokajnika koji pripadaju kreposti pokore, ipak ukoliko se ti čini na neki način usmjeruju k ključevima Crkve. I tako je bjelodano da je otpuštenje krivnje učinak pokore ukoliko je krepost, ponajprije ipak ukoliko je sakrament.

Odgovor na 1. prigovor: učinak je djelatne milosti opravdanje bezbožnika, kako je u drugome dijelu rečeno. U kojemu, kako je na istome mjestu rečeno, ne samo da je ulijevanje milosti i otpuštenje krivnje, nego također i pokret slobodnoga izbora prema Bogu, koji je čin vjere oblikovane, i pokret slobodnoga izbora protiv grijeha, koji je čin pokore. Ti su pak ljudski čini ondje kao učinak djelatne milosti u isto vrijeme proizvedeni s otpuštenjem krivnje. Zato otpuštenje krivnje ne biva bez čina kreposti pokore, premda je učinak djelatne milosti.

Odgovor na 2. prigovor: u opravdanju bezbožnika ne samo da je čin pokore, nego također i čin vjere, kako je rečeno. I zato se otpuštenje krivnje ne postavlja za učinak samo kreposti pokore, nego ponajprije vjere i ljubavi.

Odgovor na 3. prigovor: k Kristovoj muci usmjeruje se čin kreposti pokore i po vjeri i po usmjerenosti k ključevima Crkve. I zato na oba načina uzrokuje otpuštenje krivnje moću Kristove muke.

Odgovor na 4. prigovor: k onomu pak što se u protivnome prigovara valja reći da čin kreposti pokore ima to da bez njega ne može biti otpuštenje krivnje ukoliko je nerazdvojiv učinak milosti, po kojoj se ponajprije krivnja otpušta, koja također djeluje u svim sakramentima. I zato se po tome ne može zaključiti doli da je milost izvorniji uzrok otpuštenja krivnje nego sakrament pokore. Valja ipak znati da je i u starome Zakonu i u naravnome zakonu na neki način postojao sakrament pokore, kako je gore rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.