Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 85, a. 1

Je li pokora krepost

Prigovor 1. Čini se da pokora nije krepost. Pokora je naime neki sakrament ubrojen među druge sakramente, kako je iz gore rečenoga bjelodano. No nijedan drugi od sakramenata nije krepost. Dakle, niti je pokora krepost.

Prigovor 2. Nadalje, prema Filozofu, u IV. knjizi Ethicorum, stid nije krepost: kako zato što je strast koja ima tjelesnu promjenu; tako i zato što nije raspoloženost savršenoga, budući da je o sramotnome činu, kojemu nema mjesta u kreposnu čovjeku. No slično je pokora neka strast koja ima tjelesnu promjenu, naime plač, kako Grgur kaže da je „kajati se prošle grijehe oplakivati“. Ona je također o sramotnim djelima, naime o grijesima, kojima nema mjesta u kreposnu čovjeku. Dakle, pokora nije krepost.

Prigovor 3. Nadalje, prema Filozofu, u IV. knjizi Ethicorum, „nitko nije lud od onih koji su prema kreposti“. No čini se ludim žalostiti se zbog počinjenoga u prošlosti, što ne može ne biti, a što ipak pripada pokori. Dakle, pokora nije krepost.

Naprotiv, zapovijedi zakona daju se o činima kreposti, jer zakonodavac namjerava građane učiniti kreposnima, kako se kaže u II. knjizi Ethicorum. No zapovijed božanskoga zakona jest o pokori, prema onome u Mt 3: „Činite pokoru...“ i tako dalje. Dakle, pokora je krepost.

Odgovaram: kako je iz rečenoga bjelodano, kajati se znači zbog nečega što je tko prije učinio žalostiti se. Rečeno je pak gore da se bol ili žalost kaže na dva načina. Na jedan način, ukoliko je neka strast osjetilne težnje. I s obzirom na to, pokora nije krepost, nego strast. Na drugi način, ukoliko se nalazi u volji. I na taj način biva s nekim izborom. Koji doista ako je ispravan, nužno je da bude čin kreposti, kaže se naime u II. knjizi Ethicorum da je „krepost habitus izborni prema ispravnome razumu“. Pripada pak ispravnomu razumu da se netko žalosti zbog onoga zbog čega se treba žalostiti. Što se doista obdržava u pokori o kojoj sada govorimo, jer pokajnik preuzima umjerenu bol zbog prošlih grijeha, s nakanom da ih ukloni. Zato je bjelodano da je pokora o kojoj sada govorimo ili krepost ili čin kreposti.

Odgovor na 1. prigovor: kako je rečeno, u sakramentu pokore ljudski se čini odnose tvarno, što se ne događa u krštenju ili potvrdi. I zato, budući da je krepost počelo nekoga čina, prije je pokora krepost, ili s krepošću, nego krštenje ili potvrda.

Odgovor na 2. prigovor: pokora, ukoliko je strast, nije krepost, kako je rečeno. Tako pak ima pridruženu tjelesnu promjenu. No krepost je ukoliko ima s obzirom na volju ispravan izbor. Što se ipak više može reći o pokori nego o stidu. Jer stid gleda na sramotno djelo kao na sadašnje, a pokora gleda na sramotno djelo kao na prošlo. Protivno je pak savršenosti kreposti da tko u sadašnjosti ima sramotno djelo, zbog kojega bi se trebao stidjeti. No nije protivno savršenosti kreposti da je tko prije počinio sramotna djela, zbog kojih bi se trebao kajati, budući da od poročna čovjeka netko postaje kreposnim.

Odgovor na 3. prigovor: žalostiti se zbog onoga što je prije učinjeno s tom nakanom nastojanja oko toga da ne bi bilo učinjeno, bilo bi ludo. No to ne namjerava pokajnik, nego je njegova bol negodovanje ili osuda prošloga djela s nakanom uklanjanja njegove posljedice, naime uvrede Boga i dužnosti podnošenja kazne. A to nije ludo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.