Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 80, a. 12

Je li dopušteno primati tijelo bez krvi

Prigovor 1. Čini se da nije dopušteno primati tijelo Gospodnje bez krvi. Kaže naime papa Gelazije, a nalazi se u De consecratione, dist. II: „Doznali smo da se neki, uzevši samo dio svetoga tijela, suzdržavaju od čaše posvećene krvi. Koji bez sumnje, jer su poučeni da su vezani ne znam kakvim praznovjerjem, neka ili prime cjelovite sakramente, ili neka se od cjelovitih odvrate“. Nije dakle dopušteno primati tijelo Kristovo bez krvi.

Prigovor 2. Nadalje, k savršenosti ovoga sakramenta stječu se blagovanje tijela i pijenje krvi, kako je gore izloženo. Ako se dakle prima tijelo bez krvi, sakrament će biti nesavršen. Što se čini da pripada svetogrđu. Zato na istome mjestu Gelazije dodaje: „Jer podjela jednoga te istoga otajstva ne može proizići bez velikoga svetogrđa“.

Prigovor 3. Nadalje, ovaj se sakrament slavi na spomen muke Gospodnje, kako je gore izloženo, i prima se za spasenje duše. No muka se Kristova više izražava u krvi nego u tijelu, a i krv se prikazuje za spasenje duše, kako je gore izloženo. Dakle, prije bi se trebalo suzdržati od primanja tijela nego od primanja krvi. Dakle, oni koji pristupaju ovomu sakramentu ne trebaju primati tijelo bez njegove krvi.

Naprotiv, običaj je mnogih crkava u kojima se narodu koji se pričešćuje daje primiti Kristovo tijelo, ali ne i krv.

Odgovaram: glede uporabe ovoga sakramenta može se razmatrati dvoje: jedno s obzirom na sam sakrament; drugo s obzirom na one koji primaju. S obzirom na sam sakrament priliči da se primi oboje, naime i tijelo i krv, jer u obome stoji savršenost sakramenta. I zato, budući da k svećeniku pripada ovaj sakrament posvećivati i usavršavati, nikako ne smije primiti tijelo Kristovo bez krvi. S obzirom pak na one koji primaju traži se najveće štovanje i oprez da se ne dogodi štogod što bi prešlo u uvredu tolikoga otajstva. Što bi se ponajprije moglo dogoditi pri primanju krvi, koja bi se doista, ako bi se neoprezno primala, lako mogla proliti. I zato što, s rastom mnoštva kršćanskoga naroda, u kojemu se nalaze starci i mladi i djeca, od kojih neki nisu tolike razboritosti da bi primijenili dužan oprez oko uporabe ovoga sakramenta, stoga se providno u nekim crkvama obdržava da se narodu krv ne daje na primanje, nego je prima samo svećenik.

Odgovor na 1. prigovor: papa Gelazije govori s obzirom na svećenike, koji, kao što posvećuju čitav sakrament, tako se i čitavim trebaju pričestiti. Jer kako se čita na Toledskom saboru: „Kakva će to biti žrtva u kojoj se raspoznaje da ni sam onaj koji žrtvuje nije dionik?“

Odgovor na 2. prigovor: savršenost ovoga sakramenta nije u uporabi vjernika, nego u posvećenju tvari. I zato ništa ne oduzima savršenosti ovoga sakramenta ako narod prima tijelo bez krvi, samo ako svećenik koji posvećuje prima oboje.

Odgovor na 3. prigovor: prikazivanje Gospodnje muke zbiva se u samome posvećenju ovoga sakramenta, u kojemu se ne smije posvetiti tijelo bez krvi. Narod pak može primiti tijelo bez krvi, niti iz toga slijedi ikakva šteta. Jer svećenik u osobi svih prikazuje i prima krv, a pod objema se prilikama sadrži čitav Krist, kako je gore izloženo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.