III, q. 8, a. 7
Je li đavao glava svih zlih
Prigovor 1. Čini se da đavao nije glava zlih. Naime, pojmu glave pripada da utječe osjetom i gibanjem na udove, kako kaže neka Glosa uz Ef 1, na ono „njega dade za glavu“, i tako dalje. No đavao nema moć utjecanja zloćom grijeha, koji proizlazi iz volje onoga koji griješi. Dakle, đavao se ne može nazvati glavom zlih.
Prigovor 2. Nadalje, po svakom grijehu čovjek postaje zao. No nisu svi grijesi od đavla. Što je doista očito kod grijeha đavala, koji nisu sagriješili po nagovoru drugoga. Slično tome, ni svaki čovjekov grijeh ne dolazi od đavla, jer se kaže u knjizi De ecclesiasticis dogmatibus: „ne potiču se sve naše zle misli uvijek đavolskim poticajem, nego katkad izviru iz gibanja našega slobodnog izbora“. Dakle, đavao nije glava svih zlih.
Prigovor 3. Nadalje, jedna se glava postavlja nad jedno tijelo. No čini se da cijelo mnoštvo zlih nema ništa u čemu bi se ujedinili, jer „biva da je zlo zlu protivno“; ono naime biva zbog različitih nedostataka, kako kaže Dionizije u IV. poglavlju De div. nom. Dakle, đavao se ne može nazvati glavom svih zlih.
Naprotiv, na ono iz Job 18, „spomen njegov neka propadne sa zemlje“, kaže Glosa: „o svakom se nepravedniku govori kako bi se vratilo na glavu, to jest đavla“.
Odgovaram: treba reći da, kako je gore rečeno, glava ne samo da iznutra utječe na udove, nego i izvana upravlja, usmjerujući njihove čine prema nekom cilju. Tako se dakle netko može nazvati glavom nekog mnoštva ili prema oboma, naime prema unutarnjem utjecaju i vanjskom upravljanju, i tako je Krist glava Crkve, kako je rečeno. Ili prema samom vanjskom upravljanju, i tako je svaki knez ili predstojnik glava njemu podloženog mnoštva. I na taj se način đavao naziva glavom svih zlih, jer, kako se kaže u Job 41, „on je kralj nad svim sinovima oholosti“. Pripada pak upravitelju da one kojima upravlja dovede do njihova cilja. A đavlov je cilj odvraćanje razumnog stvorenja od Boga, stoga je od početka pokušavao odvratiti čovjeka od poslušnosti božanskoj zapovijedi. To pak odvraćanje od Boga ima pojam cilja ukoliko se želi pod prividom slobode, prema onome iz Jr 2, „odavna slomi jaram svoj, raskinu veze svoje i reče: neću služiti“. Ukoliko se dakle neki griješeći dovode do ovoga cilja, potpadaju pod đavlovu vladavinu i upravljanje. I zbog toga se naziva njihovom glavom.
Odgovor na 1. prigovor: premda đavao ne utječe iznutra na razumni um, ipak nagovaranjem navodi na zlo.
Odgovor na 2. prigovor: upravitelj ne nagovara uvijek pojedince da se pokoravaju njegovoj volji, nego svima iznosi znak svoje volje, na čije se slijeđenje neki potiču jer su navedeni, a drugi vlastitom voljom, kao što je očito kod vojskovođe čiju zastavu vojnici slijede i bez ičijeg nagovaranja. Tako je dakle prvi grijeh đavla, „koji griješi od početka“, kako se kaže u 1 Iv 3, iznesen svima za slijeđenje, što neki nasljeduju po njegovu nagovoru, a neki vlastitom voljom bez ikakva nagovora. I prema tome, đavao je glava svih zlih ukoliko ga nasljeduju, prema onome iz Mudr 2, „đavlovom je zavišću smrt ušla u svijet, a nasljeduju ga oni koji su na njegovoj strani“.
Odgovor na 3. prigovor: svi se grijesi podudaraju u odvraćanju od Boga, premda se međusobno razlikuju prema okretanju različitim promjenjivim dobrima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.