III, q. 75, a. 1
Ostaje li supstancija kruha i vina u ovome sakramentu poslije posvećenja
Prigovor 1. Čini se da u ovome sakramentu tijelo Kristovo nije po istini, nego samo po slici, ili kao u znaku. Veli se naime u Iv 6 da, kad je Gospodin rekao: „ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove itd., mnogi od njegovih učenika čuvši rekoše: tvrd je to govor; kojima on: Duh je onaj koji oživljava, tijelo ne koristi ništa“. Kao da veli, prema Augustinovu tumačenju povodom četvrtoga Psalma: „duhovno shvatite što sam govorio. Nećete jesti ovo tijelo koje vidite i piti onu krv koju će proliti oni koji će me razapeti. Sakrament sam vam neki preporučio. Duhovno shvaćen oživit će vas, a tijelo ne koristi ništa“.
Prigovor 2. Nadalje, Gospodin veli u Mt posl.: „evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“, što tumačeći Augustin veli: „dok se svijet ne završi, gore je Gospodin, ali je ipak i ovdje s nama istina Gospodin. Tijelo naime u kojemu je uskrsnuo mora biti na jednome mjestu, a njegova je istina posvuda rasprostranjena“. Dakle, tijelo Kristovo u ovome sakramentu nije po istini, nego samo kao u znaku.
Prigovor 3. Nadalje, nijedno tijelo ne može biti istodobno na više mjesta, budući da to ni anđelu ne pristoji, jer bi istim razlogom moglo biti posvuda. No Kristovo je tijelo istinsko tijelo, i na nebu je. Dakle, čini se da nije po istini u sakramentu oltara, nego samo kao u znaku.
Prigovor 4. Nadalje, sakramenti se Crkve određuju za korist vjernika. No prema Grguru u jednoj homiliji, kraljević se kori „jer je tražio Kristovu tjelesnu prisutnost“. Apostoli su također bili zapriječeni primiti Duha Svetoga zbog toga što su bili privrženi njegovoj tjelesnoj prisutnosti, kako Augustin veli povodom onoga u Iv 16: „ako ne odem, Branitelj neće doći k vama“. Dakle, Krist nije po tjelesnoj prisutnosti u sakramentu oltara.
Naprotiv, Hilarije veli u VIII. De Trinitate: „o istinitosti Kristova tijela i krvi nije ostavljeno mjesta sumnji. Sada i po samoga Gospodina izjavi i po našoj vjeri, tijelo je njegovo uistinu jelo i krv je njegova uistinu piće“. A Ambrozije veli u VI. De sacramentis: „kao što je istiniti Sin Božji Gospodin Isus Krist, tako je istinsko Kristovo tijelo koje primamo i istinska je krv njegova piće“.
Odgovaram: da su istinsko tijelo Kristovo i krv u ovome sakramentu, ne može se osjetilom dokučiti, nego samo vjerom, koja se oslanja na božanski autoritet. Stoga povodom onoga u Lk 22, „ovo je tijelo moje koje se za vas predaje“, Ćiril veli: „ne sumnjaj je li to istina, nego radije primi Spasiteljeve riječi u vjeri; budući naime da je Istina, ne laže“. To je pak prikladno, prvo doista savršenstvu Novoga zakona. Žrtve naime Staroga zakona sadržavale su onu istinsku žrtvu Kristove muke samo u slici, prema onome u Heb 10: „budući da Zakon ima samo sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti“. I stoga je trebalo da žrtva Novoga zakona od Krista ustanovljena ima nešto više, da naime sadrži samoga trpećega, ne samo u označenju ili slici, nego i u zbiljskoj istini. I stoga je ovaj sakrament, koji samoga Krista stvarno sadrži, kako Dionizije veli u III. poglavlju Eccl. Hier., usavršujući za sve druge sakramente, u kojima se prima udio u Kristovoj snazi. Drugo, to odgovara Kristovoj ljubavi, iz koje je radi našega spasenja uzeo istinsko tijelo naše naravi. A budući da je ponajvećma vlastito prijateljstvu zajedno živjeti s prijateljima, kako Filozof veli u IX. Ethic., svoju nam tjelesnu prisutnost obećava kao nagradu, Mt 24: „gdje bude tijelo, ondje će se sabrati i orlovi“. U međuvremenu nas pak ne lišava svoje tjelesne prisutnosti ni na ovome putovanju, nego nas po istini svoga tijela i krvi sjedinjuje sa sobom u ovome sakramentu. Otkuda sam veli u Iv 6: „tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“. Stoga je ovaj sakrament znak najveće ljubavi i utjeha naše nade, iz tako prisnoga Kristova sjedinjenja s nama. Treće, to odgovara savršenstvu vjere, koja, kao što je o Kristovu božanstvu, tako je i o njegovu čovještvu, prema onome u Iv 14: „vjerujete u Boga, i u mene vjerujte“. I budući da je vjera o nevidljivim stvarima, kao što nam svoje božanstvo Krist pruža nevidljivo, tako nam i u ovome sakramentu svoje tijelo pruža na nevidljiv način. Na što neki ne pazeći, ustvrdili su da tijelo i krv Kristova nisu u ovome sakramentu doli kao u znaku. Što valja odbaciti kao krivovjerno, budući da je protivno Kristovim riječima. Zbog čega je i Berengar, koji je bio prvi začetnik ove zablude, poslije bio prisiljen opozvati svoju zabludu i ispovjediti istinu vjere.
Odgovor na 1. prigovor: iz toga su autoriteta spomenuti krivovjernici uzeli povod za zabludu, loše shvaćajući Augustinove riječi. Kada naime Augustin veli: „nećete jesti ovo tijelo koje vidite“, ne kani isključiti istinu Kristova tijela, nego da ga ne treba jesti u onoj prilici u kojoj su ga oni vidjeli. Time pak što dodaje: „sakrament sam vam neki preporučio, duhovno shvaćen oživit će vas“, ne kani reći da je tijelo Kristovo u ovome sakramentu samo po otajstvenom označenju, nego da se duhovno kaže, to jest nevidljivo i po snazi Duha. Stoga, povodom Ivana, tumačeći ono što se veli, „tijelo ne koristi ništa“, veli: „ali kako su oni shvatili. Tijelo su naime tako shvatili da ga treba jesti kako se u lešu komada ili u mesnici prodaje, a ne kako se Duhom oživljuje. Neka pristupi Duh tijelu, i koristi uvelike; jer kad tijelo ništa ne bi koristilo, Riječ ne bi tijelom postala da prebiva među nama“.
Odgovor na 2. prigovor: onu Augustinovu riječ i sve slične valja shvatiti o Kristovu tijelu prema tome kako se vidi u vlastitoj prilici, prema čemu je i sam Gospodin rekao u Mt 26: „mene pak nemate uvijek“. Nevidljivo je pak pod prilikama ovoga sakramenta posvuda gdje se ovaj sakrament slavi.
Odgovor na 3. prigovor: tijelo Kristovo nije na taj način u sakramentu kao tijelo u mjestu, koje se svojim dimenzijama odmjerava s mjestom, nego na stanoviti posebni način, koji je vlastit ovomu sakramentu. Stoga kažemo da je tijelo Kristovo na različitim oltarima ne kao na različitim mjestima, nego kao u sakramentu. Čime ne razumijemo da je Krist ondje samo kao u znaku, premda je sakrament u rodu znaka, nego razumijemo da je tijelo Kristovo ondje, kako je rečeno, prema načinu vlastitomu ovomu sakramentu.
Odgovor na 4. prigovor: to obrazloženje polazi od prisutnosti Kristova tijela ukoliko je prisutno na način tijela, to jest ukoliko je u svojoj vidljivoj prilici, a ne ukoliko je duhovno, to jest nevidljivo, na način i po snazi Duha. Stoga Augustin veli povodom Ivana: „ako si duhovno shvatio Kristove riječi o njegovu tijelu, duh su i život tebi; ako si shvatio tjelesno, također su duh i život, ali tebi nisu“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.