III, q. 72, a. 12
O njezinu obredu
Prigovor 1. Čini se da obred ovoga sakramenta nije prikladan. Sakrament je naime krštenja veće nužnosti nego ovaj sakrament, kako je gore rečeno. No za krštenje se određuju stanovita vremena, naime Uskrs i Duhovi. Dakle, i za ovaj bi sakrament trebalo unaprijed odrediti neko stalno vrijeme.
Prigovor 2. Nadalje, kao što ovaj sakrament traži pobožnost i onoga koji podjeljuje i onoga koji prima, tako i sakrament krštenja. No u sakramentu krštenja ne traži se da se prima ili podjeljuje natašte. Dakle, čini se neprikladnim što je određeno na Orleanskom saboru „da na potvrdu dođu natašte“; i na Saboru u Meauxu „da biskupi samo natašte polaganjem ruku podjeljuju Duha Svetoga“.
Prigovor 3. Nadalje, krizma je stanoviti znak punine Duha Svetoga, kako je gore rečeno. No punina Duha Svetoga dana je Kristovim vjernicima na dan Pedesetnice, kako se nalazi u Dj 2. Stoga bi krizmu trebalo više pripravljati i blagoslivljati na blagdan Duhova nego na Veliki četvrtak.
Naprotiv, stoji običaj Crkve, kojom upravlja Duh Sveti.
Odgovaram: Gospodin je u Mt 18 svojim vjernicima obećao govoreći: „gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima“. I zato čvrsto valja držati da se crkvene odredbe ravnaju prema Kristovoj mudrosti. I zbog toga mora biti sigurno da su obredi koje Crkva obdržava u ovome i u drugim sakramentima prikladni.
Odgovor na 1. prigovor: kako veli papa Melkijad, „tako su povezana ova dva sakramenta, naime krštenje i potvrda, da se međusobno nipošto ne mogu odijeliti, osim ako smrt ne preduhitri, i jedan se bez drugoga ne može valjano usavršiti“. I zato su ista vremena unaprijed određena za svečano slavljenje krštenja i za ovaj sakrament. Ali budući da ovaj sakrament podjeljuju samo biskupi, koji nisu uvijek prisutni gdje prezbiteri krste, trebalo je, što se tiče opće uporabe, sakrament potvrde odgađati i za druga vremena.
Odgovor na 2. prigovor: od te se zabrane izuzimaju bolesnici i oni u životnoj opasnosti, kako se čita u odredbi Sabora u Meauxu. I stoga se, zbog mnoštva vjernika i zbog prijetećih opasnosti, dopušta da se ovaj sakrament, koji mogu podjeljivati samo biskupi, podjeljuje ili prima i od onih koji nisu natašte, jer jedan biskup, osobito u velikoj biskupiji, ne bi dostajao da potvrdi sve ako bi mu vrijeme bilo skučeno. Gdje se pak može prikladno obdržavati, zgodnije je da se podjeljuje i prima natašte.
Odgovor na 3. prigovor: kako se nalazi s vijeća pape Martina, „u svako je vrijeme bilo dopušteno pripravljati krizmu“. Ali budući da se svečano krštenje, za koje se traži uporaba krizme, slavi na vazmeno bdjenje, prikladno je uređeno da biskup dva dana prije blagoslovi krizmu, kako bi se mogla razaslati po biskupiji. Taj dan također sasvim odgovara za blagoslivljanje tvari sakramenata, u koji je ustanovljen sakrament euharistije, k kojemu se svi drugi sakramenti na neki način usmjeravaju, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.