Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 72, a. 1

Je li potvrda sakrament

Prigovor 1. Čini se da potvrda nije sakrament. Sakramenti naime iz božanskoga ustanovljenja imaju djelotvornost, kako je gore rečeno. No ne čita se da je potvrdu Krist ustanovio. Dakle, nije sakrament.

Prigovor 2. Nadalje, sakramenti Novoga zakona bili su u starome unaprijed ocrtani, kako Apostol kaže, 1 Kor 10, da su „svi u Mojsiju kršteni pod oblakom i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili“. No potvrda nije bila unaprijed ocrtana u Starome zavjetu. Dakle, nije sakrament.

Prigovor 3. Nadalje, sakramenti se usmjeruju na spasenje ljudi. No bez potvrde može biti spasenje, jer djeca krštena koja umru bez potvrde bivaju spašena. Dakle, potvrda nije sakrament.

Prigovor 4. Nadalje, po svim se sakramentima Crkve čovjek suobličuje Kristu, koji je začetnik sakramenata. No po potvrdi čovjek se ne može suobličiti Kristu, za kojega se ne čita da je bio krizman.

Naprotiv, papa Melkijad piše španjolskim biskupima: „O onome o čemu ste tražili da vas poučimo, to jest je li veći sakrament polaganje ruku biskupa ili krštenje, znajte da je oboje velik sakrament“.

Odgovaram: sakramenti se Novoga zakona usmjeruju na posebne učinke milosti, i zato gdje se javlja neki poseban učinak milosti, ondje se određuje poseban sakrament. Budući pak da osjetilne i tjelesne stvari nose sličnost duhovnih i razumskih, iz onoga što se u tjelesnome životu zbiva možemo razabrati što u duhovnome životu posebno postoji. Bjelodano je pak da je u tjelesnome životu neko posebno usavršenje to da čovjek dođe do zrele dobi, i savršene ljudske čine može vršiti, odakle i Apostol kaže, 1 Kor 13: „Kada pak postadoh muž, napustih što je djetinje“. I otuda je također to što, osim pokreta rađanja, kojim tko prima tjelesni život, postoji pokret rasta, kojim se tko privodi k zreloj dobi. Tako dakle i duhovni život čovjek prima po krštenju, koje je duhovno ponovno rođenje. U potvrdi pak čovjek prima kao neku savršenu dob duhovnoga života. Zato papa Melkijad kaže: „Duh Sveti, koji je nad vode krštenja spasonosnim sišao padom, na vrelu je puninu podijelio za nedužnost, u potvrdi rast pruža za milost. U krštenju se ponovno rađamo za život, poslije krštenja se jačamo“. I zato je bjelodano da je potvrda poseban sakrament.

Odgovor na 1. prigovor: oko ustanovljenja ovoga sakramenta trostruko je mišljenje. Neki su naime rekli da ovaj sakrament nije bio ustanovljen niti od Krista niti od apostola, nego poslije tijekom vremena na nekome saboru. Drugi su pak rekli da je bio ustanovljen od apostola. No to ne može biti, jer ustanoviti novi sakrament pripada vlasti uzvišenosti, koja pripada samo Kristu. I zato valja reći da je Krist ustanovio ovaj sakrament, ne podjeljujući ga, nego obećavajući, prema onome u Iv 16: „Ako ja ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama“. I to stoga jer se u ovome sakramentu daje punina Duha Svetoga, koja se nije imala dati prije Kristova uskrsnuća i uzašašća, prema onome u Iv 7: „Još naime ne bijaše dan Duh, jer Isus još ne bijaše proslavljen“.

Odgovor na 2. prigovor: potvrda je sakrament punine milosti, i zato nije mogla imati nešto što joj odgovara u starome Zakonu, jer „Zakon ništa nije priveo k savršenome“, kako se kaže u Heb 7.

Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, svi su sakramenti na neki način nužni za spasenje, ali neki bez kojih nema spasenja, a neki kao oni koji djeluju na savršenost spasenja. I na taj je način potvrda nužna za spasenje, premda bez nje može biti spasenje, samo ako se ne izostavi iz prezira prema sakramentu.

Odgovor na 4. prigovor: oni koji primaju potvrdu, koja je sakrament punine milosti, suobličuju se Kristu ukoliko je on sam od prvoga trenutka svoga začeća bio „pun milosti i istine“, kako se kaže u Iv 1. Koja je doista punina bila očitovana u krštenju, kada je „Duh Sveti sišao u tjelesnome obličju na njega“. Zato se i u Lk 4 kaže da se „Isus pun Duha Svetoga vratio od Jordana“. Nije pak dolikovalo Kristovu dostojanstvu, koji je začetnik sakramenata, da od sakramenta primi puninu milosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.