III, q. 71, a. 1
Treba li pouka prethoditi krštenju
Prigovor 1. Čini se da pouka ne bi trebala prethoditi krštenju. Po krštenju se naime ponovno rađaju ljudi za duhovni život. No prije čovjek prima život nego nauk. Ne treba dakle čovjek prije biti poučavan, to jest učen, nego kršten.
Prigovor 2. Nadalje, krštenje se pruža ne samo odraslima, nego također i djeci, koja nisu sposobna primiti nauk, zato što nemaju uporabu razuma. Dakle, smiješno je da se ona poučavaju.
Prigovor 3. Nadalje, u pouci katekumen ispovijeda svoju vjeru. Ispovjediti pak svoju vjeru ne može dijete: niti po samome sebi, niti također itko drugi za njega: kako zato što nitko ne može drugoga na nešto obvezati; tako i zato što nitko ne može znati hoće li dijete, kada dođe do zakonite dobi, pristati uz vjeru. Ne treba dakle pouka prethoditi krštenju.
Naprotiv, Raban, u De institutione clericorum, kaže: „Prije krštenja služba poučavanja treba čovjeka preduhitriti, da bi katekumen najprije primio početak vjere“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, krštenje je sakrament vjere, budući da je neko ispovijedanje kršćanske vjere. Zato pak da bi tko vjeru primio, traži se da o vjeri bude poučen, prema onome u Rim 10: „Kako će vjerovati u onoga koga nisu čuli? Kako li će čuti bez propovjednika?“. I zato prije krštenja prikladno prethodi pouka. Zato i Gospodin, zapovijed krštenja učenicima predajući, prethodno stavlja nauk krštenju govoreći: „Pođite dakle, poučavajte sve narode krsteći ih...“ i tako dalje.
Odgovor na 1. prigovor: život milosti, u kojemu se tko ponovno rađa, pretpostavlja život razumne naravi, u kojemu čovjek može biti dionik nauka.
Odgovor na 2. prigovor: kao što majka Crkva, kako je gore rečeno, posuđuje djeci koja se imaju krstiti „tuđe noge da dođu, i tuđe srce da vjeruju“, tako im također posuđuje tuđe uši da čuju, i razum da se po drugima pouče. I zato ih po istome razlogu treba poučavati po kojemu ih treba krstiti.
Odgovor na 3. prigovor: onaj tko za dijete koje se krsti odgovara: „Vjerujem“, ne proriče da će dijete vjerovati kada dođe do zakonitih godina, inače bi rekao: „Vjerovat će“, nego ispovijeda vjeru Crkve u osobi djeteta, kojoj se priopćuje, čiji mu se sakrament pripisuje, i na koju se obvezuje po drugome. Nije naime neprikladno da se tko obveže po drugome u onome što je nužno za spasenje. Slično također i kum odgovarajući za dijete obećava da će se truditi oko toga da dijete vjeruje. Što ipak ne bi dostajalo u odraslih koji imaju uporabu razuma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.