Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 63, a. 1

Uzrokuje li se iz sakramenata neki biljeg u duši

Prigovor 1. Čini se da sakrament ne utiskuje nikakav biljeg u duši. Čini se naime da biljeg označuje neki razlikovni znak. Ali razlikovanje Kristovih udova od drugih biva po vječnom predodređenju, koje ne postavlja ništa u predodređenome, nego samo u Bogu koji predodređuje, kako je u Prvome dijelu navedeno; kaže se naime u 2 Tim 2: „Čvrst temelj Božji stoji, imajući ovaj pečat: Pozna Gospodin one koji su njegovi“. Dakle, sakramenti ne utiskuju biljeg u duši.

Prigovor 2. Nadalje, biljeg je razlikovni znak. Znak pak, kako Augustin kaže u II. De doctr. christ., „jest ono što, osim oblika koji pruža osjetilima, čini da nešto drugo dođe u spoznaju“. Ali ničega nema u duši što pruža neki oblik osjetilima. Dakle, čini se da se u duši ne utiskuje nikakav biljeg po sakramentima.

Prigovor 3. Nadalje, kao što se po sakramentima Novoga zakona razlikuje vjernik od nevjernika, tako također i po sakramentima Staroga zakona. Ali sakramenti Staroga zakona nisu utiskivali nikakav biljeg; odakle se i nazivaju odredbama tijela, prema apostolu u Heb 9. Dakle, čini se da ni sakramenti Novoga zakona to ne čine.

Naprotiv, apostol kaže u 2 Kor 1: „Koji nas je pomazao, Bog je, i koji nas je zapečatio i dao zalog Duha u naša srca“. Ali ništa drugo ne unosi biljeg doli neko pečaćenje. Dakle, čini se da Bog po sakramentima nama utiskuje svoj biljeg.

Odgovaram: kao što je iz prethodnoga očito, sakramenti se Novoga zakona usmjeruju prema dvome: naime prema lijeku protiv grijeha; i prema usavršenju duše u onome što pripada bogoštovlju prema obredu kršćanskoga života. Tko se god pak na nešto određeno određuje, običava se za to označiti; kao što su se vojnici koji su se upisivali u vojnu službu u starini običavali nekim tjelesnim biljezima označiti, po tome što su se određivali za nešto tjelesno. I stoga, budući da se ljudi po sakramentima određuju za nešto duhovno što pripada bogoštovlju, dosljedno slijedi da se po njima vjernici označuju nekim duhovnim biljegom. Odatle Augustin kaže u II. Contra Parmenianum: „Ako se vojničkoga biljega u svojemu tijelu ne vojujući plašljivac ustrašio, i k vladarevoj se blagosti utekao, te, prolivši molitvu i zadobivši oproštenje, već počeo vojevati, zar se, pošto je čovjek oslobođen i popravljen, onaj biljeg ponavlja, a ne radije prepoznat odobrava? Ili se možda manje drže kršćanski sakramenti negoli ova tjelesna bilješka?“

Odgovor na 1. prigovor: vjernici se Kristovi za nagradu buduće slave doduše određuju pečatom božanskoga predodređenja. Ali za čine koji odgovaraju sadašnjoj Crkvi određuju se nekim duhovnim pečatom koji im je utisnut, a naziva se biljeg.

Odgovor na 2. prigovor: biljeg utisnut u dušu ima pojam znaka ukoliko se po osjetilnom sakramentu utiskuje: po tome se naime zna da je netko označen krsnim biljegom što je opran osjetilnom vodom. Usprkos tome ipak se biljegom ili pečatom može nazvati po nekoj sličnosti sve što nekoga uobličuje, ili razlikuje od drugoga, pa makar i ne bilo osjetilno; kao što se Krist naziva lik ili biljeg Očeve supstancije, prema apostolu u Heb 1.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je gore rečeno, sakramenti Staroga zakona nisu imali u sebi duhovnu snagu koja bi djelovala za neki duhovan učinak. I stoga se u onim sakramentima nije tražio nikakav duhovan biljeg, nego je ondje dostajalo tjelesno obrezanje, koje apostol naziva pečatom, Rim 4.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.