III, q. 62, a. 6
Jesu li sakramenti Staroga zakona uzrokovali milost
Prigovor 1. Čini se da su sakramenti Staroga zakona uzrokovali milost. Jer, kao što je rečeno, sakramenti Novoga zakona imaju djelotvornost iz vjere u Kristovu muku. Ali vjera u Kristovu muku postojala je u Starome zakonu, kao i u Novome; „imamo naime isti duh vjere“, kako se nalazi u 2 Kor 4. Kao što dakle sakramenti Novoga zakona podjeljuju milost, tako su također i sakramenti Staroga zakona podjeljivali milost.
Prigovor 2. Nadalje, posvećenje ne biva osim po milosti. Ali po sakramentima Staroga zakona ljudi su se posvećivali; kaže se naime u Lev 8, i kada ih je posvetio, Mojsije naime Arona i sinove njegove, u njihovoj odjeći, itd. Dakle, čini se da su sakramenti Staroga zakona podjeljivali milost.
Prigovor 3. Nadalje, Beda kaže u homiliji o Obrezanju: „Istu pomoć spasonosnoga liječenja obrezanje je u zakonu protiv rane istočnoga grijeha vršilo koju je krštenje vršiti u vrijeme objavljene milosti običavalo“. Ali krštenje sada podjeljuje milost. Dakle, obrezanje je podjeljivalo milost. I po istom razlogu ostali zakonski sakramenti: jer kao što je krštenje vrata sakramenata Novoga zakona, tako je obrezanje bilo vrata sakramenata Staroga zakona; zbog čega apostol veli u Gal 5: „Svjedočim svakome čovjeku koji se obrezuje da je dužan izvršiti sav zakon“.
Naprotiv, kaže se u Gal 4: „Vraćate li se ponovno k nemoćnim i bijednim elementima?“ Glosa: „to jest k zakonu, koji se naziva nemoćnim jer savršeno ne opravdava“. Ali milost savršeno opravdava. Dakle, sakramenti Staroga zakona nisu podjeljivali milost.
Odgovaram: ne može se reći da su sakramenti Staroga zakona podjeljivali opravdavajuću milost po samima sebi, to jest vlastitom krepošću, jer tako ne bi bila nužna Kristova muka, prema onome u Gal 2: „Ako je po zakonu pravednost, Krist je dakle uzalud umro“. Ali niti se može reći da su iz Kristove muke imali snagu podjeljivanja opravdavajuće milosti. Kao što je naime iz prethodnoga očito, snaga Kristove muke spaja se s nama po vjeri i sakramentima, ipak različito: naime povezivanje koje biva po vjeri, biva po činu duše; a povezivanje koje biva po sakramentima, biva po upotrebi vanjskih stvari. Ništa pak ne priječi da ono što je vremenski kasnije, prije nego što bude, pokreće prema tome što prethodi u činu duše; kao što svrha, koja je vremenski kasnija, pokreće djelatnika prema tome što je od njega shvaćena i željena. Ali ono što još nije u naravi stvari, ne pokreće prema upotrebi vanjskih stvari. Odatle djelatni uzrok ne može biti kasniji u bitku, po redu trajanja, kao konačni uzrok. Tako je dakle očito da se od Kristove muke, koja je uzrok ljudskoga opravdanja, prikladno izvodi opravdavajuća snaga na sakramente Novoga zakona, ali ne na sakramente Staroga zakona. Pa su se ipak po vjeri u Kristovu muku opravdavali drevni oci, kao i mi. A sakramenti su Staroga zakona bili neka ispovijedanja one vjere, ukoliko su označavali Kristovu muku i njezine učinke. Tako je dakle očito da sakramenti Staroga zakona nisu imali u sebi neku snagu kojom bi djelovali za podjeljivanje opravdavajuće milosti, nego su samo označavali vjeru, po kojoj su se opravdavali.
Odgovor na 1. prigovor: drevni su oci imali vjeru o budućoj Kristovoj muci, koja je, prema tome što je bila u shvaćanju duše, mogla opravdati. Ali mi imamo vjeru o prethodnoj Kristovoj muci, koja može opravdati također i prema stvarnoj upotrebi sakramentalnih stvari, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: ono je posvećenje bilo slikovito; po tome su se naime nazivali posvećenima što su se primjenjivali na bogoštovlje prema obredu Staroga zakona, koji se sav usmjeravao na slikanje Kristove muke.
Odgovor na 3. prigovor: o obrezanju bilo je višestruko mišljenje. Neki su naime govorili da se po obrezanju nije podjeljivala milost, nego se samo oduzimao grijeh. Ali to ne može biti, jer čovjek se ne opravdava od grijeha osim po milosti, prema onome u Rim 3: „Opravdani besplatno milošću njegovom“. I stoga su drugi govorili da se po obrezanju podjeljivala milost s obzirom na učinke koji uklanjaju krivnju, ali ne s obzirom na pozitivne učinke. Ali i to se čini da je lažno. Zato što se po obrezanju djeci davala mogućnost prispijeća k slavi, koja je konačni pozitivni učinak milosti. I povrh toga, prema redu formalnoga uzroka, naravno su raniji pozitivni učinci negoli lišavajući, premda je prema redu tvarnoga uzroka obrnuto: oblik naime ne isključuje lišenost osim prožimajući subjekt. I stoga drugi kažu da je obrezanje podjeljivalo milost također i s obzirom na neki pozitivan učinak, a to je učiniti dostojnim vječnoga života; ne ipak s obzirom na to što je zauzdavati požudu koja goni na griješenje. Što se nekoć meni činilo. Ali onomu tko pomnije razmatra pokazuje se da ni to nije istinito, jer najmanja milost može pružiti otpor ma kojoj požudi i zaslužiti vječni život. I stoga se boljim čini reći da je obrezanje bilo znak opravdavajuće vjere; odakle apostol kaže u Rim 4 da je „Abraham primio znak obrezanja, pečat pravednosti vjere“. I stoga se u obrezanju podjeljivala milost ukoliko je bilo znak buduće Kristove muke, kako će niže biti bjelodano.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.