III, q. 61, a. 1
Jesu li sakramenti nužni za ljudsko spasenje
Prigovor 1. Čini se da sakramenti nisu bili nužni za ljudsko spasenje. Apostol naime kaže u 1 Tim 4: „Tjelesno vježbanje malo koristi“. Ali upotreba sakramenata pripada tjelesnom vježbanju, po tome što se sakramenti usavršuju u označavanju osjetilnih stvari i riječi, kako je rečeno. Dakle, sakramenti nisu nužni za ljudsko spasenje.
Prigovor 2. Nadalje, u 2 Kor 12 apostolu se veli: „Dosta ti je moja milost“. Ne bi pak bila dosta ako bi sakramenti bili nužni za spasenje. Nisu dakle sakramenti nužni ljudskomu spasenju.
Prigovor 3. Nadalje, kada se postavi dostatan uzrok, ništa se drugo ne čini nužnim za učinak. Ali Kristova je muka dostatan uzrok našega spasenja; apostol naime kaže u Rim 5: „Ako smo, dok još bijasmo neprijatelji, pomireni s Bogom po smrti Sina njegova, mnogo ćemo više, pomireni, biti spašeni u životu njegovu“. Dakle, ne traže se sakramenti za ljudsko spasenje.
Naprotiv, Augustin kaže u XIX. Contra Faust.: „U nijedno ime religije, bilo pravo bilo lažno, ne mogu se ljudi ujediniti ako se ne povežu nekim zajedništvom vidljivih pečata ili sakramenata“. Ali nužno je za ljudsko spasenje da se ljudi ujedine u jedno ime prave religije. Dakle, sakramenti su nužni za ljudsko spasenje.
Odgovaram: sakramenti su nužni za ljudsko spasenje iz trostrukoga razloga. Od kojih se prvi ima uzeti iz stanja ljudske naravi, kojoj je svojstveno da se po tjelesnim i osjetilnim stvarima privodi k duhovnim i razumskim. Pripada pak božanskoj providnosti da svakoj pojedinoj stvari proviđa prema načinu njezina stanja. I stoga prikladno božanska mudrost čovjeku podjeljuje pomoći spasenja pod nekim tjelesnim i osjetilnim znakovima, koji se nazivaju sakramentima. Drugi se razlog ima uzeti iz stanja čovjeka, koji se griješeći podložio po privrženosti tjelesnim stvarima. Ondje pak čovjeku valja primijeniti ljekoviti lijek gdje trpi bolest. I stoga je bilo prikladno da Bog po nekim tjelesnim znakovima ljudima primijeni duhovan lijek: jer kada bi mu se duhovne stvari predložile gole, njegov se duh ne bi mogao privinuti, budući predan tjelesnim stvarima. Treći se razlog ima uzeti iz nastojanja ljudskoga djelovanja, koje se ponajvećma bavi oko tjelesnih stvari. Da dakle čovjeku ne bi bilo preteško ako bi se posvema odvratio od tjelesnih čina, predložene su mu tjelesne vježbe u sakramentima, kojima bi se spasonosno vježbao, radi izbjegavanja praznovjernih vježbi, koje se sastoje u štovanju zlih duhova, ili ma kako štetnih, koje se sastoje u činima grijeha. Tako se dakle po ustanovi sakramenata čovjek prikladno svojoj naravi poučava po osjetilnome; ponizuje se prepoznajući sebe podložnim tjelesnim stvarima dok mu se po tjelesnim stvarima priteče u pomoć; čuva se također od štetnih tjelesnih stvari po spasonosnim vježbama sakramenata.
Odgovor na 1. prigovor: tjelesno vježbanje, ukoliko je tjelesno, ne koristi mnogo. Ali vježbanje po upotrebi sakramenata nije čisto tjelesno, nego je na neki način duhovno, naime po označavanju i uzročnosti.
Odgovor na 2. prigovor: milost je Božja dostatan uzrok ljudskoga spasenja. Ali Bog daje ljudima milost prema načinu koji im dolikuje. I stoga su ljudima nužni sakramenti za postizanje milosti.
Odgovor na 3. prigovor: Kristova je muka dostatan uzrok ljudskoga spasenja. Niti zbog toga slijedi da sakramenti nisu nužni za ljudsko spasenje, jer oni djeluju u snazi Kristove muke, i Kristova se muka na neki način primjenjuje ljudima po sakramentima, prema onome apostolovu u Rim 6: „Koji smo god kršteni u Kristu Isusu, u smrt smo njegovu kršteni“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.