III, q. 55, a. 6
O dostatnosti onih dokaza
Prigovor 1. Čini se da dokazi koje je Krist iznio nisu dostatno očitovali istinu njegova uskrsnuća. Ništa, naime, Krist nije pokazao učenicima nakon uskrsnuća što anđeli, pojavljujući se ljudima, ili nisu pokazali, ili nisu mogli pokazati. Anđeli su se, naime, često u ljudskom liku pokazivali ljudima, i s njima su razgovarali i boravili i jeli, kao da su pravi ljudi, kako je očito u Post 18 o anđelima koje je Abraham primio u gostoprimstvo; i u knjizi o Tobiji, o anđelu koji ga je vodio i doveo natrag. Pa ipak anđeli nemaju prava tijela koja su im po naravi sjedinjena, što se traži za uskrsnuće. Nisu, dakle, znakovi koje je Krist pružio učenicima bili dostatni za očitovanje njegova uskrsnuća.
Prigovor 2. Nadalje, Krist je uskrsnuo proslavljenim uskrsnućem, to jest imajući ujedno ljudsku narav sa slavom. No, Krist je pokazao učenicima neke stvari koje se čine protivnima ljudskoj naravi, kao to što je iščezao ispred njihovih očiju i što je k njima ušao kroz zatvorena vrata; a neke se čine protivnima slavi, kao to što je jeo i pio, i što je imao ožiljke rana. Čini se, dakle, da ti dokazi nisu bili dostatni, niti prikladni, za pokazivanje vjere u uskrsnuće.
Prigovor 3. Nadalje, Kristovo tijelo nakon uskrsnuća nije bilo takvo da bi ga trebao doticati smrtan čovjek; otuda je sam rekao Magdaleni, Iv 20: „Ne dotiči me se, jer još nisam uzišao k Ocu svojemu“. Nije, dakle, bilo prikladno da se radi očitovanja istine svoga uskrsnuća pruži učenicima opipljivim.
Prigovor 4. Nadalje, među darovima proslavljenoga tijela čini se da je glavni sjaj. Njega pak pri uskrsnuću nije pokazao nikakvim dokazom. Čini se, dakle, da su ti dokazi bili nedostatni za očitovanje svojstva Kristova uskrsnuća.
Naprotiv, Krist, koji je mudrost Božja, blago i prikladno raspoređuje sve, kako se veli u Mudr 8.
Odgovaram: treba reći da je Krist svoje uskrsnuće očitovao na dva načina, naime svjedočanstvom i dokazom ili znakom. I jedno i drugo očitovanje u svojemu je rodu bilo dostatno. Poslužio se, naime, dvostrukim svjedočanstvom za očitovanje svoga uskrsnuća učenicima, od kojih se nijedno ne može pobiti. Prvo je od njih svjedočanstvo anđelâ, koji su ženama navijestili uskrsnuće, kako je očito po svim evanđelistima. Drugo je pak svjedočanstvo Pisama, koja je sam iznio za pokazivanje svoga uskrsnuća, kako se veli u Lk na kraju. Dokazi su također bili dostatni za pokazivanje pravoga uskrsnuća, a i proslavljenoga. A da je bilo pravo uskrsnuće, pokazao je na jedan način sa strane tijela. Glede čega je pokazao troje. Prvo uistinu da je pravo i čvrsto tijelo, a ne prividno tijelo, ili rijetko, kao što je zrak. I to je pokazao po tome što je svoje tijelo pružio opipljivim. Otuda sam veli, Lk na kraju: „Opipajte i vidite, jer duh nema tijela ni kostiju kao što vidite da ja imam“. Drugo, pokazao je da je ljudsko tijelo, pokazujući im pravi lik koji bi očima promatrali. Treće, pokazao im je da je brojno isto tijelo koje je prije imao, pokazujući im ožiljke rana. Otuda se čita u Lk na kraju: „Reče im: vidite ruke moje i noge moje, jer to sam ja glavom“. Na drugi način pokazao im je istinu svoga uskrsnuća sa strane duše ponovno sjedinjene s tijelom. I to je pokazao djelima trojakoga života. Prvo uistinu djelom hranidbenoga života, u tome što je s učenicima jeo i pio, kako se čita u Lk na kraju. Drugo, djelima osjetilnoga života, u tome što je učenicima odgovarao na pitanja i prisutne pozdravljao, u čemu je pokazivao da i vidi i čuje. Treće, djelima razumskoga života, u tome što su s njim razgovarali i o Pismima raspravljali. I da ništa ne bi nedostajalo savršenstvu očitovanja, pokazao je također da ima božansku narav, čudom koje je učinio pri hvatanju ribâ; i nadalje po tome što je, dok su oni gledali, uzišao na nebo; jer, kako se veli u Iv 3: „Nitko nije uzišao na nebo osim onoga koji je sišao s neba, Sina Čovječjega, koji je na nebu“. Slavu također svoga uskrsnuća pokazao je učenicima po tome što je k njima ušao kroz zatvorena vrata, prema onome što Grgur veli u homiliji: „Gospodin je pružio na opip tijelo koje je kroz zatvorena vrata uveo, da bi pokazao da je njegovo tijelo nakon uskrsnuća i iste naravi, i druge slave“. Slično je također svojstvu slave pripadalo to što je iznenada iščezao ispred očiju učenikâ, kako se veli u Luki na kraju, jer se time pokazivalo da je u njegovoj vlasti biti viđen i ne biti viđen, što pripada stanju proslavljenoga tijela, kako je gore rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: pojedini od dokaza ne bi dostajali za očitovanje Kristova uskrsnuća, no svi ujedno uzeti savršeno očituju Kristovo uskrsnuće; ponajviše zbog svjedočanstva Pisma, i riječî anđelâ, i same Kristove tvrdnje potvrđene čudesima. Anđeli se pak pojavljujući nisu tvrdili da su ljudi, kao što je Krist tvrdio da je uistinu čovjek. Pa ipak je Krist jeo na jedan način, a anđeli na drugi. Jer budući da tijela koja su anđeli uzeli nisu bila živa ili oživljena tijela, nije bilo pravo jedenje, premda je bilo pravo drobljenje hrane i prenošenje u unutarnji dio uzetoga tijela; otuda je i anđeo rekao, Tob 12: „Dok bijah s vama, činilo se da s vama jedem i pijem, ali ja se hranim nevidljivom hranom“. No, budući da je tijelo Kristovo uistinu bilo oživljeno, pravo je bilo njegovo jedenje. Kako, naime, Augustin veli u XIII knjizi De civ. Dei: „Tijelima onih koji uskrsuju ne oduzima se moć, nego potreba jedenja“. Otuda, kako Beda veli: „Krist je jeo po moći, a ne po potrebi“.
Odgovor na 2. prigovor: kako je rečeno, neke je dokaze Krist iznosio radi dokazivanja istine ljudske naravi, a neke radi dokazivanja slave onoga koji uskrsuje. Stanje pak ljudske naravi, prema onome kako se u sebi promatra, naime s obzirom na sadašnje stanje, protivi se stanju slave, prema onome iz 1 Kor 15: „Sije se u slabosti, a uskrsuje u sili“. I stoga se čini da ono što se iznosi radi pokazivanja stanja slave ima protivnost prema naravi, ne jednostavno, nego s obzirom na sadašnje stanje; i obratno. Otuda Grgur veli u homiliji da je „Gospodin pokazao dva čudesa, i prema ljudskome razumu međusobno veoma protivna, dok je nakon uskrsnuća svoje tijelo pokazao i neraspadljivim, a ipak opipljivim“.
Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin veli tumačeći Iv, „Gospodin je rekao ovo: ‚Ne dotiči me se, jer još nisam uzišao k Ocu svojemu‘, kako bi se u toj ženi označila Crkva od pogana, koja u Krista nije povjerovala osim kad je uzišao k Ocu. Ili je Isus htio da se u njega tako vjeruje, to jest da ga se tako duhovno dotiče, da su on i Otac jedno. Njegovim najdubljim osjetilima naime na neki način uzašao je k Ocu onaj tko je u njemu tako napredovao da ga priznaje jednakim Ocu. A ova je još tjelesno u njega vjerovala, koga je kao čovjeka oplakivala“. To pak što se drugdje čita da je Marija dotaknula Krista, kada je zajedno s drugim ženama „pristupila i obujmila noge, ne stvara dvojbu“, kako veli Severijan. „Jer ono je o predznaku, ovo o spolu; ono o božanskoj milosti, ovo o ljudskoj naravi“. Ili, kako Krizostom veli: „Htjela je ova žena još uvijek s Kristom drugovati kao i prije muke. Od radosti nije mislila ništa veliko, premda je Kristovo tijelo uskrsnuvši postalo mnogo bolje“. I stoga je rekao: „Još nisam uzišao k Ocu svojemu“, kao da veli: „Nemoj smatrati da ja već provodim zemaljski život. To, naime, što me na zemlji vidiš, jest zato što još nisam uzišao k Ocu svojemu, ali spremno je da uziđem“. Otuda dodaje: „Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu“.
Odgovor na 4. prigovor: kako Augustin veli, Ad Orosium, „Gospodin je uskrsnuo proslavljena tijela, ali nije htio u toj proslavljenosti svojim učenicima se pojaviti, jer ne bi mogli očima takav sjaj podnijeti. Ako ga, naime, prije nego što je za nas umro i uskrsnuo, kada se preobrazio na gori, njegovi učenici nisu mogli vidjeti; koliko ga više, kad je Gospodinovo tijelo proslavljeno, nisu mogli vidjeti“. Valja također razmotriti da je nakon uskrsnuća Gospodin nadasve ovo htio pokazati: da je on isti onaj koji je umro. Što je moglo uvelike zapriječiti ako bi im pokazao sjaj svoga tijela. Naime, promjena koja biva prema izgledu nadasve pokazuje različitost onoga što se vidi, jer zajedničke osjetne predmete, među kojima je jedno i mnoštvo, ili isto i različito, nadasve prosuđuje vid. No, prije muke, da učenici ne bi prezreli slabost njegove muke, Krist je nadasve smjerao pokazati im slavu svoga veličanstva, koju ponajviše pokazuje sjaj tijela. I stoga je prije muke svoju slavu unaprijed pokazao učenicima po sjaju, a nakon uskrsnuća po drugim znakovima.
Odgovor na 5. prigovor: kako Augustin veli u knjizi De consensu evang., „možemo razumjeti jednoga anđela viđena od ženâ, i prema Mateju i prema Marku, tako da ih shvatimo kao one koje su ušle u grob, naime u neki prostor koji je bio nekim zidićem utvrđen, i da su ondje vidjele anđela gdje sjedi na kamenu odvaljenu od groba, kako veli Matej; tako da to bude ‚sjedeći zdesna‘, što veli Marko. Zatim, dok su gledale unutra u mjesto na kojemu je ležalo Gospodinovo tijelo, viđena su od njih dva anđela, najprije uistinu kako sjede, kako veli Ivan; a poslije su pred njima ustali, tako da su viđeni kako stoje, kako veli Luka“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.