III, q. 43, a. 4
Je li po čudesima dostatno bilo pokazano njegovo božanstvo
Prigovor 1. Čini se da čudesa koja je Krist učinio nisu bila dostatna za pokazivanje njegova božanstva. Biti naime Bog i čovjek vlastito je Kristu. Ali čudesa koja je Krist učinio činili su i drugi. Dakle, čini se da nisu bila dostatna za pokazivanje njegova božanstva.
Prigovor 2. Nadalje, od moći božanstva ništa nije veće. Ali neki su činili veća čudesa negoli Krist; kaže se naime u Iv 14: „Tko vjeruje u mene, djela koja ja činim i on će činiti, i veća će od ovih činiti“. Dakle, čini se da čudesa koja je Krist učinio nisu bila dostatna za pokazivanje njegova božanstva.
Prigovor 3. Nadalje, iz pojedinačnoga se nedostatno pokazuje opće. Ali svako je od Kristovih čudesa bilo neko pojedinačno djelo. Dakle, ni iz jednoga od njih nije se moglo dostatno očitovati Kristovo božanstvo, kojemu pripada imati sveopću moć nad svime.
Naprotiv, Gospodin kaže u Iv 5: „Djela koja mi dade Otac da ih izvršim, upravo ta svjedoče za mene“.
Odgovaram: čudesa koja je Krist učinio bila su dostatna za očitovanje njegova božanstva prema trima stvarima. Ponajprije doduše prema samoj vrsti djela, koja su nadilazila svaku moć stvorene snage, i stoga nisu mogla nastati doli božanskom moći. I zbog toga je progledali slijepac govorio u Iv 9: „Od vijeka se nije čulo da je tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao ništa činiti“. Drugo, radi načina činjenja čudesa: jer je naime činio čudesa kao po vlastitoj vlasti, a ne moleći, kao drugi. Odatle se kaže u Lk 6 da je „snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala“. Čime se pokazuje, kako Ćiril kaže, da „nije primao tuđu snagu, nego je, budući da je po naravi bio Bog, vlastitu snagu nad bolesnima pokazivao. I radi toga je također bezbrojna čudesa činio“. Odatle na ono u Mt 8: „Izgonio je duhove riječju i sve bolesne izliječio“, Krizostom kaže: „Pazi koliko mnoštvo izliječenih evanđelisti pretrčavaju, ne opisujući svakoga izliječenoga, nego jednom riječju navodeći neizrecivo more čudesa“. I iz ovoga se pokazivalo da ima moć jednaku Bogu Ocu, prema onome u Iv 5: „Što god Otac čini, to isto čini i Sin“; i na istome mjestu: „Kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava, tako i Sin oživljava koje hoće“. Treće, iz samoga nauka kojim je sebe nazivao Bogom, koji se, kada ne bi bio istinit, ne bi potvrđivao čudesima učinjenim božanskom moći. I stoga se kaže u Mk 1: „Kakav je ovo novi nauk? Jer s vlašću zapovijeda nečistim duhovima, i pokoravaju mu se?“
Odgovor na 1. prigovor: to je bio prigovor pogana. Odatle Augustin kaže u poslanici Voluzijanu: „Nikakvi se, vele, znakovi tolike uzvišenosti prikladnim znamenjima nisu razjasnili. Jer ono sablasno čišćenje“, kojim je naime zle duhove protjerivao, „liječenje nemoćnih, vraćen život mrtvima, ako se i drugo razmotri, mala su stvar za Boga“. I na to Augustin odgovara: „Priznajemo i mi da su proroci uistinu takvo što činili. Ali i sam Mojsije i ostali proroci prorokovali su Gospodina Isusa, i njemu dali veliku slavu. Koji je radi toga i sam htio takvo što činiti, da ne bi bilo besmisleno to što je po njima učinio ako sam ne bi činio. No ipak je i nešto vlastito morao učiniti: roditi se od Djevice, uskrsnuti od mrtvih, uzaći na nebo. Za onoga tko to za Boga drži malim, što više očekuje ne znam. Zar je, uzevši čovjeka, morao drugi svijet stvoriti, da bismo vjerovali da je on onaj po kojemu je svijet načinjen? Ali niti veći svijet, niti ovomu jednak u ovome se ne bi mogao načiniti; ako bi pak načinio manji ispod ovoga, slično bi se i ovo premalim smatralo“. Ono što su ipak drugi činili, Krist je izvrsnije činio. Odatle na Iv 15: „Da nisam učinio među njima djela kakva nitko drugi nije učinio“, itd., Augustin kaže: „Nijedna se u Kristovim djelima ne čine većima od uskrisenja mrtvih, za što znamo da su i drevni proroci činili. Učinio je ipak Krist neka djela koja nitko drugi nije učinio. Ali odgovara nam se da su i drugi činili djela koja ni on sam, ni itko drugi nije učinio. No da bi tolike mane i opake slabosti i muke smrtnika tolikom vlašću liječio, nitko se uopće od drevnih ne čita da je učinio. Da se naime prešuti to što je zapovijedajući, kako su nailazili, svakoga pojedinog zdravim učinio, Marko kaže: Kamo je god ulazio u sela ili u zaselke ili u gradove, na trgovima su stavljali bolesnike i molili ga da se makar skuta njegove haljine dotaknu, i koliko ih se god doticalo, bivali su spašeni. To nitko drugi nije učinio među njima. Tako naime valja razumjeti to što veli: među njima, ne između njih ili pred njima, nego posve u njima, jer ih je izliječio. Niti je ipak drugi to učinio, tko je god među njima takva djela učinio, budući da je ma koji drugi čovjek ako je što od toga učinio, po njegovu djelovanju učinio; ovo pak je on sam, a ne po njihovu djelovanju, učinio“.
Odgovor na 2. prigovor: Augustin, tumačeći onu riječ Ivanovu, istražuje: koja su to veća djela koja su imali činiti oni koji vjeruju u njega? „Zar možda to što je bolesne, dok su prolazili, čak i njihova sjena ozdravljala? Veće je naime to da liječi sjena, negoli skut. Pa ipak, kada je Krist to govorio, svoja je djela i čine svojih riječi hvalio. Kada je naime rekao: Otac koji prebiva u meni, on čini djela, koja je djela tada nazivao, osim riječi koje je govorio? I plod tih istih riječi bila je njihova vjera. Pa ipak, kada su učenici naviještali evanđelje, ne tako malo njih kao što su oni bili, nego su i narodi povjerovali. Nije li od njegovih usta onaj bogataš žalostan otišao, a ipak poslije, ono što od njega čuvši nije učinio jedan, učinili su mnogi kada je po učenicima govorio? Gle, veća je djela učinio propovijedan od onih koji vjeruju, negoli govoreći onima koji slušaju. No to još uvijek potiče na pitanje što je ova veća djela učinio po apostolima, a ne označujući samo njih reče: tko vjeruje u mene. Čuj dakle: tko vjeruje u mene, djela koja ja činim i on će činiti. Najprije ja činim, zatim će i on činiti, jer ja činim da čini. Koja djela, osim da od bezbožnika postane pravednik? Što uistinu u njemu, ali ne bez njega Krist čini. Posve bih rekao da je to veće negoli stvoriti nebo i zemlju; nebo će naime i zemlja uminuti, a spasenje i opravdanje predodređenih ostat će. No na nebesima anđeli su Kristova djela. Zar od ovih djela veća čini onaj koji surađuje s Kristom na svojemu opravdanju? Neka sudi tko može je li veće pravednike stvoriti, negoli bezbožnike opravdati. Zaista, ako je oboje jednake moći, ovo je većega milosrđa. Ali sva Kristova djela razumjeti gdje veli: veća će od ovih činiti, nikakva nas nužda ne sili. Od ovih je naime možda rekao koja je onoga časa činio. Tada je naime riječi vjere izgovarao, a zacijelo je manje propovijedati riječi pravednosti, što je učinio bez nas, negoli bezbožnika opravdati, što tako čini u nama da i mi činimo“.
Odgovor na 3. prigovor: kada je neko pojedinačno djelo vlastito nekome djelatniku, tada se po tom pojedinačnom djelu dokazuje sva snaga djelatnika; kao što se, budući da je umovati vlastito čovjeku, pokazuje da je netko čovjek po tome samome što umuje o ma kojoj pojedinačnoj temi. I slično tome, budući da činiti čudesa vlastitom moći pripada samo Bogu, dostatno se pokazalo da je Krist Bog iz ma kojega čuda koje je vlastitom moći učinio.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.