III, q. 41, a. 4
O načinu i redu iskušenja
Prigovor 1. Čini se da način i red iskušenja nisu bili prikladni. Đavlovo naime iskušenje navodi na grijeh. Ali da je Krist pritekao u pomoć tjelesnoj gladi pretvarajući kamenje u kruhove, ne bi sagriješio, kao što nije sagriješio kada je umnožio kruhove, što nije bilo manje čudo, da bi pritekao u pomoć gladnom mnoštvu. Dakle, čini se da to iskušenje nije bilo ništa.
Prigovor 2. Nadalje, nitko tko nagovara ne nagovara prikladno na suprotno od onoga što namjerava. Ali đavao, postavljajući Krista na vrh Hrama, namjeravao ga je iskušati na oholost ili ispraznu slavu. Dakle, neprikladno ga nagovara da se baci dolje, što je suprotno oholosti ili ispraznoj slavi, koja uvijek traži uspinjanje.
Prigovor 3. Nadalje, prikladno je da jedno iskušenje bude o jednome grijehu. Ali u iskušenju koje je bilo na gori nagovarao je na dva grijeha: naime na lakomost i idolopoklonstvo. Dakle, čini se da način iskušenja nije bio prikladan.
Prigovor 4. Nadalje, iskušenja se usmjeruju prema grijesima. Ali sedam je glavnih mana, kako je u Drugome dijelu navedeno. Ne iskušava pak doli o trima: naime o proždrljivosti, ispraznoj slavi i lakomosti. Dakle, čini se da iskušenje nije dostatno.
Prigovor 5. Nadalje, nakon pobjede nad svim manama čovjeku preostaje iskušenje oholosti ili isprazne slave, jer „oholost vreba i na dobra djela da propadnu“, kako kaže Augustin. Neprikladno dakle Matej stavlja posljednjim iskušenje lakomosti na gori, a srednjim isprazne slave u Hramu, osobito kada Luka slaže obrnuto.
Prigovor 6. Nadalje, Jeronim kaže tumačeći Mateja da je „Kristov naum bio đavla pobijediti poniznošću, a ne moći“. Dakle, nije ga trebao zapovjednički koreći odbiti: „Odlazi, Sotono!“
Prigovor 7. Nadalje, čini se da evanđeoski izvještaj sadrži laž. Ne čini se naime mogućim da je Krist na vrh Hrama mogao biti postavljen a da ga drugi ne vide. Niti se nalazi ijedna gora tako visoka da bi se odande mogao vidjeti sav svijet, tako da su mu s nje mogla biti pokazana sva kraljevstva svijeta. Neprikladno se dakle čini opisanim Kristovo iskušenje.
Naprotiv, autoritet je Pisma.
Odgovaram: iskušenje koje je od neprijatelja biva po načinu nagovaranja, kako Grgur kaže. Ne može se pak na isti način nešto svima nagovarati, nego se svakome pojedinom nagovara nešto iz onoga prema čemu je naklonjen. I stoga đavao duhovna čovjeka ne iskušava odmah o teškim grijesima, nego pomalo od lakših započinje da bi poslije doveo do težih. Odatle Grgur u XXXI. Moral., tumačeći ono u Job 39: „Izdaleka njuši boj, bodrenje vođa i viku vojske“, kaže: „Dobro se kaže da vođe bodre, a vojska viče. Jer prve se mane prevarenu umu nameću takoreći pod nekim razlogom, ali bezbrojne koje slijede, dok ga privlače svakom bezumlju, smućuju ga takoreći zvjerskom vikom“. I to je isto đavao opslužio u iskušenju prvoga čovjeka. Ponajprije je naime uznemirio um prvoga čovjeka o blagovanju zabranjena drveta, govoreći u Post 3: „Zašto vam je Bog zapovjedio da ne jedete sa svakoga drveta u raju?“ Drugo, o ispraznoj slavi, kada je rekao: „Otvorit će se oči vaše“. Treće, doveo je iskušenje do krajnje oholosti, kada je rekao: „Bit ćete kao bogovi, koji spoznaju dobro i zlo“. I taj je red iskušavanja također sačuvao u Kristu. Ponajprije ga je naime iskušao o onome za čime teže ma kako duhovni muževi, naime o uzdržavanju tjelesne naravi po hrani. Drugo, prešao je na ono u čemu duhovni muževi katkada zakažu, da naime neka djela čine radi pokazivanja, što pripada ispraznoj slavi. Treće, doveo je iskušenje do onoga što već nije duhovnih muževa, nego tjelesnih: naime da žude za bogatstvima i slavom svijeta sve do prezira Boga. I zato je u prva dva iskušenja rekao: „Ako si Sin Božji“, a ne u trećemu, koje ne može pristajati duhovnim muževima, koji su po posinjenju sinovi Božji, kao što i prva dva pristaju. Tim se pak iskušenjima Krist odupro svjedočanstvima zakona, a ne moći kreposti, „kako bi time samim i čovjeka više počastio, i protivnika više kaznio, dok je neprijatelj ljudskoga roda bio pobijeđen ne kao od Boga, nego kao od čovjeka“, kako kaže papa Leon.
Odgovor na 1. prigovor: služiti se nužnim stvarima za uzdržavanje nije grijeh proždrljivosti; ali to da iz želje za tim uzdržavanjem čovjek učini nešto neuredno, može pripadati mani proždrljivosti. Neuredno je pak da netko, gdje se može uteći ljudskim pomoćima, za samo uzdržavanje tijela hoće čudesno tražiti sebi hranu. Zato je i Gospodin sinovima Izraelovim čudesno pružao manu u pustinji, gdje se od drugdje hrana nije mogla imati. I slično je tako Krist u pustinji čudesno nahranio mnoštva, gdje se drukčije hrana nije mogla imati. Ali Krist je radi priskakanja gladi u pomoć mogao drukčije sebi providjeti negoli čineći čudesa, kao što je i Ivan Krstitelj činio, kako se čita u Mt 3; ili također hitajući u obližnja mjesta. I stoga je đavao smatrao da bi Krist sagriješio ako bi radi priskakanja gladi u pomoć pokušao činiti čudesa, kada bi bio običan čovjek.
Odgovor na 2. prigovor: po vanjskom poniženju često netko traži slavu kojom bi se uzvisio oko duhovnih dobara. Odatle Augustin kaže u knjizi De sermone Domini in monte: „Valja pripaziti da ne može biti hvalisanja samo u sjaju i raskoši tjelesnih stvari, nego i u samoj blatnoj prljavštini“. I da to označi, đavao je Kristu savjetovao da, radi traženja duhovne slave, tjelesno baci sebe dolje.
Odgovor na 3. prigovor: težiti za bogatstvima i častima svijeta grijeh je kada se za takvim stvarima neuredno teži. To se pak ponajvećma očituje iz toga što radi postizanja takvih stvari čovjek čini nešto nepošteno. I stoga đavao nije bio zadovoljan time da nagovara na lakomost bogatstava i časti, nego je naveo na to da mu se radi postizanja takvih stvari Krist pokloni, što je najveći zločin, i protiv Boga. Niti je samo rekao: „ako mi se pokloniš“, nego je dodao: „padneš li ničice“, jer, kako Ambrozije kaže, „vlastohleplje ima domaću opasnost: da bi naime vladalo drugima, najprije služi; i sagiba se u pokornosti da bi bilo darovano čašću; i, dok želi biti uzvišenije, postaje podložnije“. I slično je također u prethodnim iskušenjima iz težnje jednoga grijeha pokušao navesti na drugi grijeh: kao što je iz želje za hranom pokušao navesti na taštinu činjenja čudesa bez uzroka; i iz lakomosti za slavom pokušao je dovesti do iskušavanja Boga po strmoglavljivanju.
Odgovor na 4. prigovor: kako Ambrozije kaže tumačeći Luku, „ne bi Pismo reklo da se, pošto je dovršio svako iskušenje, đavao udaljio od njega, da u trima prethodnima nije bila građa svih prijestupa. Jer uzroci su iskušenja uzroci požuda: naime naslada tijela, nada u slavu i pohlepa za moći“.
Odgovor na 5. prigovor: kako Augustin kaže u knjizi De consensu evangelist., „nesigurno je što je prije učinjeno: jesu li mu prije pokazana kraljevstva zemlje, a poslije je postavljen na vrh Hrama; ili ovo prije, a ono poslije. Ništa ipak ne smeta stvari, dok je očito da je sve učinjeno“. Čini se pak da su evanđelisti držali različit red jer se katkada iz isprazne slave dolazi do lakomosti, a katkada obrnuto.
Odgovor na 6. prigovor: Krist, kada je pretrpio uvredu iskušenja, dok mu je đavao govorio: „Ako si Sin Božji, baci se dolje“, nije se uznemirio, niti je đavla prekorio. Kada je pak đavao Božju čast prisvojio sebi, govoreći: „Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice i pokloniš mi se“, planuo je i odbio ga, govoreći: „Odlazi, Sotono!“, da bismo se mi njegovim primjerom naučili svoje uvrede velikodušno podnositi, a uvrede Božje niti do sluha ne trpjeti.
Odgovor na 7. prigovor: kako Krizostom kaže, đavao je Krista tako uzeo na vrh Hrama „da su ga svi mogli vidjeti; a on je sam, bez đavlova znanja, tako činio da ga nitko ne vidi“. To pak što se kaže da mu je pokazao sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu, „ne treba razumjeti tako da je vidio sama kraljevstva ili gradove ili narode, ili zlato ili srebro, nego je krajeve u kojima je pojedino kraljevstvo ili grad smješten đavao Kristu prstom pokazivao, i časti te stanje pojedinoga kraljevstva riječima izlagao“. Ili, prema Origenu, „pokazao mu je kako on sam po različitim manama kraljuje u svijetu“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.