III, q. 39, a. 5
O tome što su mu se otvorila nebesa
Prigovor 1. Čini se da se Kristu kad je bio kršten nisu trebala otvoriti nebesa. Onima se naime nebesa trebaju otvoriti koji trebaju ući na nebo, kao da se nalaze izvan neba. Ali Krist je uvijek bio na nebu, prema onome iz Iv 3: „Sin čovječji koji je na nebu“. Dakle, čini se da mu se nebesa nisu trebala otvoriti.
Prigovor 2. Nadalje, otvaranje nebesa ili se shvaća tjelesno, ili duhovno. Ali ne može se shvatiti tjelesno jer su nebeska tijela neprobojna i neranjiva, prema onome iz Job 37: „Ti si možda s njim sazdao nebesa, koja su čvrsta kao mjedeno ogledalo?“ Slično se tako ne može shvatiti ni duhovno, jer pred očima Sina Božjega nebesa prije toga nisu bila zatvorena. Dakle, čini se da se neprimjereno govori kako su se, kad je Krist bio kršten, otvorila nebesa.
Prigovor 3. Nadalje, vjernicima je nebo otvoreno Kristovom mukom, prema onome iz Heb 10: „imamo pouzdanje u ulazak u svetinju po krvi Kristovoj“. Odakle ni oni koji su kršteni Kristovim krštenjem, ako su umrli prije njegove muke, nisu mogli ući na nebesa. Dakle, nebesa su se više trebala otvoriti Kristu koji trpi nego njemu kada se krstio.
Naprotiv, u Lk 3 se kaže: „kad je Isus bio kršten i molio se, otvori se nebo“.
Odgovaram: kao što je rečeno, Krist se htio krstiti da svojim krštenjem posveti krštenje kojim se mi krstimo, i zato su u Kristovu krštenju trebale biti očitovane one stvari koje pripadaju djelotvornosti našega krštenja. Oko čega treba razmotriti troje. Prvo, glavnu moć iz koje krštenje ima djelotvornost, a to je uistinu nebeska moć. I zato se, kad je Krist bio kršten, otvorilo nebo da se pokaže kako će odsad nebeska moć posvetiti krštenje. Drugo, djelotvornosti krštenja doprinosi vjera Crkve i onoga koji se krsti, odakle krštenici ispovijedaju vjeru, a krštenje se naziva sakramentom vjere. Po vjeri pak promatramo nebeske stvari koje nadilaze osjet i ljudski razum. I da bi se to označilo, kad je Krist bio kršten, otvorila su se nebesa. Treće, jer se po Kristovu krštenju nama posebno otvara ulaz u nebesko kraljevstvo, koji je prvom čovjeku bio zatvoren grijehom. Odakle su se, kad je Krist bio kršten, otvorila nebesa da se pokaže kako je onima koji su kršteni otvoren put u nebo. Nakon krštenja pak čovjeku je potrebna neprestana molitva da bi ušao na nebo, jer iako se po krštenju otpuštaju grijesi, ipak ostaje požuda grijeha koja nas iznutra napada, te svijet i đavli koji napadaju izvana. I zato se značajno u Lk 3 kaže da se, „kad je Isus bio kršten i molio se, otvori se nebo“, jer je vjernicima nakon krštenja potrebna molitva. Ili da se dade razumjeti kako samo to što se po krštenju nebo otvara vjernicima jest iz moći Kristove molitve. Odakle se značajno u Mt 3 kaže da mu se „otvori nebo, to jest svima poradi njega“, kao kad car nekomu tko prosi za drugoga kaže: gle, ovo dobročinstvo ne dajem njemu, nego tebi, to jest poradi tebe njemu, kako Krizostom kaže uz Mateja.
Odgovor na 1. prigovor: kako Krizostom kaže uz Mateja, „kao što je Krist prema ljudskoj raspodjeli kršten, iako poradi sebe nije trebao krštenje; tako su mu se prema ljudskoj raspodjeli otvorila nebesa, dok je po božanskoj naravi uvijek bio na nebesima“.
Odgovor na 2. prigovor: kao što Jeronim kaže uz Mateja, „nebesa su se otvorila krštenom Kristu, ne razdiranjem elemenata, nego duhovnim očima, kao što i Ezekiel u početku svoga sveska spominje da su nebesa bila otvorena“. I to dokazuje Krizostom uz Mateja, govoreći da, „kad bi sama stvorenja, to jest nebesa, bila rastrgana, ne bi rekao: otvori mu se, jer ono što se tjelesno otvara, otvoreno je svima“. Odakle se i u Mk 1 izričito kaže da je „Isus odmah izlazeći iz vode vidio otvorena nebesa“, kao da se samo otvaranje nebesa odnosi na Kristovo viđenje. To neki dakako odnose na tjelesno viđenje, govoreći da je oko krštenoga Krista zasjala tolika svjetlost u krštenju da su se nebesa činila otvorenima. Može se također odnositi na predočeno viđenje, na koji je način Ezekiel vidio otvorena nebesa, jer se iz božanske moći i volje razuma oblikovalo takvo viđenje u Kristovoj mašti, da se označi kako se po krštenju otvara pristup nebu ljudima. Može se također odnositi na intelektualno viđenje, utoliko što je Krist vidio, pošto je krštenje već bilo posvećeno, da je nebo otvoreno ljudima; što je ipak i prije vidio da će se dogoditi.
Odgovor na 3. prigovor: po Kristovoj se muci otvara nebo ljudima kao po zajedničkom uzroku otvaranja nebesa. Ipak je potrebno da se taj uzrok primjeni na pojedince da bi ušli na nebo. To se pak događa po krštenju, prema onome iz Rim 6: „svi koji smo kršteni u Kristu Isusu, u smrt smo njegovi kršteni“. I zato se radije spominje otvaranje nebesa u krštenju nego u muci. Ili, kako Krizostom kaže uz Mateja, „kad je Krist bio kršten, nebesa su samo bila otvorena, a nakon što je pobijedio tiranina po križu, budući da vrata nikada nezatvarajućem nebu nisu bila potrebna, anđeli ne govore: otvorite vrata, nego: podignite vrata“. Time Krizostom daje razumjeti da su prepreke kojima su se prije protivile duše preminulih pa nisu mogle ući na nebesa u potpunosti uklonjene mukom, ali su u Kristovu krštenju bila otvorena, kao da je već očitovan put kojim su ljudi trebali ući na nebo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.