III, q. 38, a. 6
Jesu li oni koji su bili kršteni Ivanovim krštenjem trebali poslije biti kršteni Kristovim krštenjem
Prigovor 1. Čini se da oni koji su bili kršteni Krštenjem Ivanovim nisu trebali biti kršteni Kristovim krštenjem. Ivan naime nije bio manji od apostola, budući da je o njemu pisano u Mt 11: „Između rođenih od žena ne usta veći od Ivana Krstitelja.“ Ali oni koji su se krštavali od apostola nisu se ponovno krštavali, nego im se samo dodavalo polaganje ruku, jer se kaže u Dj 8 da su neki bili kršteni samo od Filipa u ime Gospodina Isusa, a onda su apostoli, naime Petar i Ivan, „polagali ruke na njih, i primali su Duha Svetoga“. Dakle, čini se da oni koji su bili kršteni od Ivana nisu trebali biti kršteni Kristovim krštenjem.
Prigovor 2. Nadalje, apostoli bijahu kršteni Krštenjem Ivanovim, bili su naime neki od njih učenici Ivanovi, kao što je očito u Iv 1. Ali apostoli se ne čine krštenima Kristovim krštenjem, jer se kaže u Iv 4 da „Isus nije krstio, nego njegovi učenici“. Dakle, čini se da oni koji su bili kršteni Krštenjem Ivanovim nisu trebali biti kršteni Kristovim krštenjem.
Prigovor 3. Nadalje, manji je onaj koji se krsti nego onaj koji krsti. Ali za samoga se Ivana ne čita da je bio kršten Kristovim krštenjem. Dakle, tim manje oni koji su se krštavali od Ivana nisu trebali biti kršteni Kristovim krštenjem.
Prigovor 4. Nadalje, u Dj 19 se kaže da je „Pavao našao neke od učenika i rekao im: Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali? A oni mu rekoše: Niti čusmo da ima Duh Sveti. On im doista reče: U što ste dakle kršteni? A oni rekoše: U krštenje Ivanovo. Zato se ponovno krstiše u ime Gospodina našega Isusa Krista.“ Tako se dakle čini da su se, jer nisu poznavali Duha Svetoga, morali ponovno krstiti, kako kaže Jeronim na Joel, i u poslanici o mužu jedne žene; i Ambrozijeva knjiga o Duhu Svetome. Ali neki su bili kršteni Krštenjem Ivanovim koji su imali puno poznanje Presvetog Trojstva. Dakle, nisu se trebali ponovno krstiti Kristovim krštenjem.
Prigovor 5. Nadalje, u Rim 10, uz ono „to je riječ vjere koju propovijedamo“, Augustinova glosa kaže: „Odakle je ta moć vode da dotiče tijelo i pere srce, ako ne djelovanjem riječi, ne zato što se izgovara, nego zato što se vjeruje?“ Iz čega je očito da moć krštenja ovisi o vjeri. Ali obrazac Krštenja Ivanova značio je vjeru u kojoj se mi krstimo, jer Pavao kaže u Dj 19: „Ivan je krstio krštenjem obraćenja narod, govoreći da vjeruju u onoga koji dolazi nakon njega, to jest u Isusa.“ Dakle, čini se da se oni koji su bili kršteni Krštenjem Ivanovim nisu trebali ponovno krstiti Kristovim krštenjem.
Naprotiv, Augustin kaže na Ivanu: „One koji su kršteni Krštenjem Ivanovim trebalo je krstiti Gospodinovim krštenjem.“
Odgovaram: prema mišljenju Učitelja u IV Sent., „oni koji su bili kršteni od Ivana ne znajući da postoji Duh Sveti, i polažući nadu u njegovo krštenje, kasnije su bili kršteni Kristovim krštenjem, oni pak koji nisu položili nadu u Krštenje Ivanovo, a vjerovali su i u Oca i u Sina i u Duha Svetoga, nisu kasnije bili kršteni, nego su, primivši polaganje ruku od apostola, primili Duha Svetoga“. I to je doista istinito u pogledu prvoga dijela, što se potvrđuje mnogim autoritetima. Ali u pogledu drugoga dijela, ono što se govori potpuno je nerazumno. Prvo doista zato što Krštenje Ivanovo niti je dijelilo milost niti je utiskivalo biljeg, nego je bilo samo u vodi, kao što sam kaže u Mt 3. Zato vjera ili nada koju je onaj koji se krstio imao u Krista nije mogla nadoknaditi taj nedostatak. Drugo zato što, kada se u sakramentu propusti ono što je od nužnosti sakramenta, ne samo da treba nadoknaditi ono što je bilo propušteno, nego ga treba potpuno obnoviti. A od nužnosti je Kristova krštenja da se vrši ne samo u vodi nego i u Duhu Svetome, prema onome u Iv 3: „Ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje.“ Zato onima koji su bili kršteni samo u vodi Krštenjem Ivanovim nije trebalo samo nadoknaditi ono što je nedostajalo, naime da im se da Duh Sveti po polaganju ruku, nego su trebali biti iznova potpuno kršteni u vodi i u Duhu Svetome.
Odgovor na 1. prigovor: kao što Augustin kaže na Ivanu: „Zato se krstilo nakon Ivana, jer on nije davao Kristovo krštenje, nego svoje. Ono pak što je davano po Petru, pa i ako je dano od Jude, bilo je Kristovo. I zato, ako je koje krstio Juda, oni se ne trebaju ponovno krstiti, jer je krštenje takvo kakav je onaj u čijoj se moći daje; a nije takvo kakav je onaj čijom se službom daje.“ Odakle je također i to da oni koji su kršteni od Filipa đakona, koji je davao Kristovo krštenje, nisu ponovno kršteni, nego su primili polaganje ruku po apostolima, kao što se oni koji su kršteni po svećenicima potvrđuju po biskupima.
Odgovor na 2. prigovor: kao što Augustin kaže Seleucijanu: „Razumijemo da su Kristovi učenici bili kršteni, bilo Krštenjem Ivanovim, kako neki drže, bilo, što je vjerojatnije, Kristovim krštenjem. Niti je naime nedostajao u službi krštavanja onaj koji je imao krštene sluge po kojima bi krstio ostale, onaj koji nije nedostajao u službi poniznosti kada im je prao noge.“
Odgovor na 3. prigovor: kao što Krizostom kaže na Mateja: „Time što je Krist odgovorio Ivanu koji je govorio: ‚Ja se trebam krstiti od tebe‘, ‚Pusti sada‘, pokazuje se da je kasnije Krist krstio Ivana.“ I to kaže da je u nekim apokrifnim knjigama jasno pisano. Ipak je sigurno, kako kaže Jeronim na Mateja, da je, „kao što je Krist bio kršten u vodi od Ivana, tako Ivan trebao biti kršten od Krista u duhu“.
Odgovor na 4. prigovor: nije čitav razlog zašto su oni bili kršteni nakon Krštenja Ivanova taj što nisu poznavali Duha Svetoga, nego taj što nisu bili kršteni Kristovim krštenjem.
Odgovor na 5. prigovor: kao što Augustin kaže protiv Fausta: Naši su sakramenti znakovi prisutne milosti, dok su sakramenti staroga zakona bili znakovi buduće milosti. Zato se upravo iz toga što je Ivan krstio u ime onoga koji će doći daje razumjeti da nije davao Kristovo krštenje, koje je sakrament novoga zakona.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.