III, q. 32, a. 1
Je li Duh Sveti bio djelatno počelo Kristova začeća
Prigovor 1. Čini se da se vršenje začeća Krista ne smije pripisati Duhu Svetomu. Budući da, kako Augustin kaže u prvoj knjizi djela De Trin., „nedijeljena su djela Trojstva, kao što je nedijeljena i bit Trojstva“. Ali vršenje začeća Krista jest neko božansko djelo. Čini se dakle da se ono ništa više ne pripisuje Duhu Svetomu nego Ocu ili Sinu.
Prigovor 2. Nadalje, apostol kaže u Poslanici Galaćanima (Gal 4): „Kada dođe punina vremena, posla Bog Sina svoga, rođena od žene“, što tumačeći Augustin u četvrtoj knjizi djela De Trin. kaže: „Svakako je poslan time čime je rođen od žene“. Ali slanje Sina pripisuje se ponajprije Ocu, kao što je izneseno u Prvom dijelu. Dakle i začeće, prema kojemu je rođen od žene, treba ponajprije pripisati Ocu.
Prigovor 3. Nadalje, u Izrekama (Izr 9) se kaže: „Mudrost sebi sagradi kuću“. A sama je Božja mudrost sam Krist, po onome u Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 1): „Krista, Božju snagu i Božju mudrost“. Kuća pak ove mudrosti jest Kristovo tijelo, koje se naziva i njegovim hramom, po onome u Ivanu (Iv 2): „A on je to govorio o hramu svoga tijela“. Čini se dakle da se vršenje začeća Kristova tijela treba ponajprije pripisati Sinu. A ne Duhu Svetomu.
Naprotiv, kaže se u Luki (Lk 1): „Duh Sveti sići će na te“, i ostalo.
Odgovaram: začeće Kristova tijela ostvarilo je cijelo Trojstvo, a ipak se to pripisuje Duhu Svetomu iz trostrukog razloga. Prvo dakle, jer to dolikuje uzroku utjelovljenja koji se promatra s Božje strane. Duh je Sveti namreč ljubav Oca i Sina, kako je izneseno u Prvom dijelu. A to proizlazi iz najveće Božje ljubavi da Sin Božji uzme sebi put u djevičanskoj utrobi, otkuda se u Ivanu (Iv 3) kaže: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinorođenca“. Drugo, jer to dolikuje uzroku utjelovljenja s strane uzete naravi. Jer se po tome daje razumjeti da je ljudsku narav Sin Božji uzeo u jedinstvo osobe ne iz nekih zasluga, nego iz same milosti, koja se pripisuje Duhu Svetomu, po onome u Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 12): „Različitosti su milosti, a isti Duh“. Odatle Augustin u djelu Enchirid. kaže: „Ovaj način kojim je Krist rođen od Duha Svetoga nagovješćuje nam Božju milost, kojom bi čovjek, bez ikakvih prethodnih zasluga, od samoga prvog početka svoje naravi u kojemu je počeo biti, bio sjedinjen s Riječju Božjom u tolika jedinstva osobe da bi isti on bio Sin Božji“. Treće, jer to dolikuje svršetku utjelovljenja. Na to se namreč utjelovljenje svela da čovjek koji se začeo bude svet i Sin Božji. A oboje se od toga pripisuje Duhu Svetomu. Ta po njemu ljudi postaju sinovi Božji, po onome u Poslanici Galaćanima (Gal 4): „Budući da ste sinovi Božji, posla Bog Duha svoga Sina u vaša srca, koji kliče: Abba, Oče“. On je također Duh posvećenja, kako se kaže u Poslanici Rimljanima (Rim 1). Kao što se dakle drugi po Duhu Svetomu posvećuju duhovno da budu posvojeni sinovi Božji, tako je Krist po Duhu Svetomu bio začet u svetosti da bi bio naravni Sin Božji. Odatle u Poslanici Rimljanima (Rim 1), prema jednom glosiranju, ono što se prethodno postavlja, „koji je predodređen za Sina Božjega u snazi“, očituje se po onome što neposredno slijedi: „prema Duhu posvećenja“, to jest po tome što je začet od Duha Svetoga. I sam anđeo navjestitelj, po tome što je prethodno postavio „Duh Sveti sići će na te“, zaključuje: „Zato će i ono što se od tebe rodi biti sveto, zvat će se Sin Božji“.
Odgovor na 1. prigovor: djelo začeća zajedničko je doduše cijelom Trojstvu, ali se na neki način pripisuje pojedinim osobama. Jer se Ocu pripisuje vlast s obzirom na osobu Sina, koji je ovakvim začećem uzeo sebi; Sinu se pak pripisuje samo uzimanje puti; ali se Duhu Svetomu pripisuje oblikovanje tijela koje Sin uzima. Jer Duh Sveti jest Duh Sina, po onome u Poslanici Galaćanima (Gal 4): „Posla Bog Duha svoga Sina“. Kao što snaga duše koja je u sjemenu, po duhu koji je zaključen u sjemenu, oblikuje tijelo u rađanju drugih ljudi, tako je Božja snaga, koja je sam Sin, po onome u Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 1): „Krista, Božju snagu“, po Duhu Svetomu oblikovala tijelo koje je uzeo. A to pokazuju i riječi anđela koji govori: „Duh Sveti sići će na te“, kao da pripremi i oblikuje tvar Kristova tijela; „i snaga Previšnjega“, to jest Krist, „zasjenit će te“, to jest primit će u tebe bestjelesno svjetlo božanstva u tijelo čovještva, jer se sjena oblikuje od svjetla i tijela, kako Grgur kaže u osamnaestoj knjizi djela Moral. A pod Previšnjim se razumijeva Otac, čija je snaga Sin.
Odgovor na 2. prigovor: slanje se odnosi na osobu koja uzima, koju šalje Otac, ali se začeće odnosi na uzeto tijelo, koje se oblikuje djelovanjem Duha Svetoga. I zato, iako su slanje i začeće isto po subjektu, budući da se ipak razlikuju po razlogu, slanje se pripisuje Ocu, vršenje začeća pripisuje se Duhu Svetomu, a uzimanje puti pripisuje se Sinu.
Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže u knjizi De quaest. Vet. et Nov. Test., „ovo se pitanje može razumjeti na dvostruki način. Prvo je naime kuća Kristova Crkva, koju je sebi sagradio svojom krvlju. Zatim se i njegovo tijelo može reći njegovom kućom, kao što se naziva njegovim hramom. A djelo Duha Svetoga jest djelo Sina, zbog jedinstva naravi i volje“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.